.kamenčić.

bože, kako ja volim svoje blogove, pa to je nešto strašno.

2011-09-26T01:51:00.002+02:00

da ih barem mogu ukoričit, skupa sa muzikom i videima :D

šefica mi je dala knjigu o muško-ženskim odnosima.

2011-09-09T16:45:00.007+02:00

ne znam kako se zove, nemam je sad uza sebe, no za ovu priliku nije ni bitno. moja šefica je tip osobe koja vjeruje takvim knjigama. žene su s venere, muškarci s marsa pa zato žene ne znaju vozit, a muškarci znaju jedino sjedit pred TV-om s pivom u ruci i gledat nogomet.
moram li uopće objašnjavati zašto ne čitam takve knjige?

osim toga, ne samo da me generaliziranje ne zanima, već zbilja sumnjam da mi takve knjige mogu ponuditi nešto relevantno. zašto muškarci rade A, a ne B, i zašto misle X, a ne Y, zanima me s antropološkog i psihološkog stajališta, a ne da bih si lakše našla, a potom i zadržala, dečka. apsolutno je fascinantno proučavati neku vrstu i doma imam gige i gige knjiga o čovjeku i zapravo su te selfhelp knjige interesantne kao izvor antropološke materije. za kojih 1000 godina neki će znanstvenik naše ili tuđe vrste moći zaključiti da su ljudi bili znatiželjni, očajni, budalasti, poduzetni, a sve držeći u rukama knjigu "Kako shvatiti Vašeg muža".

mene uopće ne zanima kako privući pažnju muškarca. neka on privuče moju. ili će bit obostrano. i zašto bih ja njega morala skužit? ne moram, zahvaljujući fenomenalnim ženama prošlog stoljeća. ne moram se trudit ni malo. ne moram se nadat da će me neki zatucani isfrustrirani kreten skužit u polumračnom kafiću pa me pipkat tamo negdi u kutu i onda slidići dan provjeravat mobitel svako pet minuti da vidim jel se pijana budala otrijeznila i sjetila mi poslat poruku. ako je uopće spremio broj. ne moram se nadat njegovom pozivu koji će dovest do dejta na dnevnom svjetlu kad će on bit razočaran, a ja još i više, ali ću se pravit da nisam jer najbitnije je nać nekog. najbitnije je ne bit sam, pod svaku cijenu. ne moram slušat njegova baljezganja na toj prvoj kavi jer ja ne moram nać muža i rađat djecu. ja ne moram ništa od tog. ja ne živim u svijetu "mad mena" gdje je seksizam prisutan svake sekunde i serija je nekad jedva gledljiva zbog toga i zbilja moraš naći nešto drugo da ti privuče pažnju u tom trenutku jer ćeš u suprotnom iskočit iz vlastite kože.

osim, naravno, ako nisi moja kolegica od koje, kad joj kažem: imam novosti ili idem na piće večeras, svaki put dobijem komentar: imaš dečka? s dečkom? ne mogu se odlučit jel cura strašno romantična, usamljena (ona je solo) pa živi preko drugih, zatucana ili možda lezbijka pa se nada odgovoru kojim ću joj potvrdit da sam i ja. a možda je nekakva prikrivena ironija u pitanju. bolje joj je da nije sarkazam.
ne kažem sad da ljubav nije bitna. naravno da je. i to je nešto najljepše. ali jebemu, pa ne moš mi na svaku moju neš' na račun dečka komentirat! NE MORAM GA IMAT. žena danas srećom, srećom, srećom ne ovisi o muškarcu (ajde, sad i ja generaliziram).

moja šefica je ista ko moja kolegica, a obje su poput prve suside moje babe koja živi u dalmatinskoj zagori. ovog lita, dođemo mi do babe u posjetu i njezina frendica s njom vani ćakula. bio je tamo i moj rođak (bog te pita koji, u zagori smo svi nekakvi rođaci) i sad mater, brat, rođak i ja pričamo jedno, a njih dvi malo dalje nešto drugo. i odjednom čujem babinu frendicu kako govori negdi u zrak, na pola puta između mene i babe:
a malo je niža od moje ivane, al tu su negdi.
moja ivana ti se udala, znaš, kaže sad meni.
dobila je i sina.
lipo, kažen ja i nastavin pričat sa braton.

e sad, ode govorimo o ženi koja ima 80 godina i cili život je živila na selu, di su običaji i način života i danas drugačiji od grada, a kamoli ne onda kad je ona bila mlada. to je žena koja mene nije vidila više od 15 godina, ali zna da sam istih godina ka i njena unuka (i vidi vraga, dijelimo i ime) pa ajde da me informira kako mi imenjakinja napreduje jer ona je ponosna na nju, a ni na kraj joj pameti nije da ja ne želim život njene unuke. moja šefica, a pogotovo moja kolegica, should know better.

ja razumijem da su ljudi različiti i da činjenica da više ne živimo u '50-ima ne znači da ljudi i dalje tako ne razmišljaju. ali onda se s pravom očekivalo da dijeliš njihovo mišljenje jer najčešće i jesi. danas ne možeš biti jednako siguran.

ljudi me nekad tako uzrujaju, ali onda se sjetim da su svi idioti pa me nije briga :D

i tako. glava mi puca.

2011-08-05T07:36:00.001+02:00

već 3 dana.

prvi dan sam mislila da je od stvari jer me nekad glava zna bolit kad imam stvari.
drugi dan se bol povećala i prešla u migrenu zbog čega nisam mogla ići na posao. također, drugi dan sam mislila da bi uzrok glavobolji, a sad migreni, mogao biti u pilulama, eventualno uz malu pomoć stvari. ali glavni osumnjičeni su mi pilule.
treći dan, a to je danas, je bol malo popustila, no i dalje je prisutna. i dalje krivim pilule, iako je i prestanak pušenja mogući uzrok.

22 sata. osobni rekord. doduše, možda je i više jer se ne sjećam kad sam jučer zapalila zadnju cigaretu. znam samo kad sam išla spavat, bolje rečeno, kad sam se srušila na krevet od boli, pa kontam da je zadnja cig bila najkasnije 10 minuti prije toga.

nadam se da će ova bloody glavobolja, migrena wannabe, proć do sutra. ne mogu funkcionirat ovako, a imam velike planove za sebe. as usual :)

previše visim na tumblru, što i nije tako strašno, no većina ljudi koje pratim su tinejdžeri jer dijelimo iste interese. uglavnom.
i većina njih su pametna i zanimljiva djeca i da imam 16, htjela bih im bit prijatelj, ali nemam 16 i nemam potrebu na dugo i na široko objašnjavati svoje stavove. nikad nisam. pa me malo živciraju ti njihovi spoznajni i/ili hvalisavi postovi. pa me glava boli još jače.

mislim da mi je cigareta u ovih 22 sata falila 7 puta. od ta 22 sata, 7 sati sam spavala, što će reći da niti puna 24 sata nisam budna bez nikotina. i da nisam prestala pušit, popušila bih puno manje nego inače što znači da bih uštedila neke pare što znači da mogu kupit kutiju i zapalit.
however, ako zapalim, onda moram sve ovo opet prolazit. i strahovat od krvnih ugrušaka i srčanog. i trudnoće jer nije dokazano da cigs ne utječu na djelovanje pilule. ah, da, ne zaboravimo i fakin stvari koje bi se onda vratile na staru, divno nešarmantnu, nepredviljivu i jebeno prokleto bolnu šemu.

biću pristojnija i manje nadrkana kad me glava prestane bolit, i promise.

a ovo si keljim pored kreveta:
Roll up & down my bed like a puppy who don't give a fuck*

*in reference to: things I'd rather do in my bed than have sex

ovo je "zašto volim martinu" post.

2011-07-14T17:57:00.001+02:00

martina: i s kim si sad u vezi?
ja: s kim sam sad u vezi? you make me sound like a slut :D
pa bio je taj jedan dečko na inmusicu. prvi put da mi se netko svidio u 2 godine, ma i duže. zgodan, kuži moje muzičke reference, sluša sličnu muziku ko ja, dobar, drag, ima auto...
martina: ima auto :D
ja: ima auto :D
i tako mi cili dan provedemo skupa, zajebajemo se, super atmosfera. ja cila hepi jer napokon netko ko mi se sviđa, a dečko normalan. i čak je on prvi započea razgovor, štajaznam, činilo mi se da tu ima nešto. i provedemo cili dan skupa, sve super, ja već razvila huuuge crush on him, i sad on mene vozi doma i kaže: e, ali prije nego tebe odbacim, moram odvest doma moje cure. i sad se ja pravim kul, kao nije me briga o kojim on to curama priča, a u sebi: panika! panika! i promijenim ja temu, neš drugo pričamo par minuta, i onda ga pitam, ono totalno casually cuz I'm cool like that: a ko su ti te cure? a on će: moja CURA i njena sestra.
martina: gad.
ja: :D
martina: mislim, nakon svega. kako je to bezobrazno!
ja: ljudi bi trebali nosit ceduljice na majicama, ko one s imenima, di im lipo piše su u vezi lii ne.
martina: skroz. ali kako je to bezobrazno.

kasnije, prođe moj bivši kojeg mrzim.

martina: isuse, pa ja ne mogu vjerovat! XY! XY!
ja: ugh. ne zanima me.
martina: joj, ja bi ga tako isprebijala zbog onog što ti je napravio.

<3e, to su reakcije koje tražim :D

i have no virtual life.

2011-01-05T18:06:00.001+01:00

nemam twitter,
nemam facebook,
nemam...
oke, to je sve što nemam.
ali nemam taj glupi fejsbuk i sad ne mogu maknut opciju da mi sve s tumblra osvane na fejsbuku i sad svi majmuni koje ne podnosim, a imam ih za frendove, kao i majmuni koje podnosim, a imam ih za frendove, misle da sam na fejsu pa mi šalju poruke, iako JEDNIM KLIKOM mogu vidjet da nisam on-line (ajd, oke, to može bit varljivo). al nisam on-line. nemam fejsbuk*. zapamtite to.

*(and you know what? ne propuštam ništa).

nova pesma, nova pesma!!

2010-11-26T19:21:00.003+01:00

u postu ispod, da bude lipše.

ni ova nema naslov.

i tila bi samo, pre nego vam predstavim svoj najnoviji nalet kreativnosti, reći sljedeće: nisu sve moje pjesme autobiografske. mada se u ovoj pronalazim, ali ovog puta narcis je spavao pa sam se inspirirala jednom filmskom junakinjom.
(možda ova napomena nije bila nužna, ali htjela sam to naglasit s obzirom da se dosta mojih stihova odnosi na moj život.
eto tako. a sad idem gledat američke wannabe manekenke :p).

2010-11-26T19:20:00.000+01:00

Trebam svaku sjajnu,
svjetlucajuću,
blješteću malu stvar.
Trebam sve šareno,
karirano,
iskoordinirano.
Trebam sve bez mucica
i neželjenih niti konca.
Trebam to ujutro, popodne i navečer.

Moj oklop je zahtjevan, ali pali.

oke, mind you šta imam actual problema u životu.

2010-09-21T17:42:00.002+02:00

šta ne znam kako ću dat ispit uz 12 sati učenja, a potrebno ih je barem 84.

šta onaj drugi možda neću imat ni prilike dat jer su u zadnji čas promijenili rokove pa ne znam hoću li imat kad izać.

šta sam u debeloj fazi pa doslovce imam 3 majice koje mi pašu, a njih 20 čami u ormaru. isto vrijedi i za veste i hlače. sve kupljeno za job, ni jedno joba ni vidilo ni čulo. na sve potrošene pare od moje male plaćice, a ništa nije do sad poslužilo svrsi.
pa na job idem obučena u vrlo kreativnim neposlovnim kombinacijama u kojima sam još deblja. pa me šefica odmjerava svaki dan od glave do pete, a ja samo čekam kad će mi održat još jedan govor o mom neprimjerenom odijevanju. pa pizdim u sebi.

šta od doma dobivam srednje loše vijesti.

šta mislim da nikad neću diplomirat.

šta se bojim da ću još barem godinu provest u istom kvartu.

šta ne znam šta mi je sa zdravljem jer ne stignem otić na pretrage.

uz sve ovo and then some, jutros, ispijajući kavu na poslu, ja se uhvatim kako mislim sljedeće:
oh god, please, i don't wanna have a crush on him.

ON je najnovije menadžersko pojačanje naše firme. ne pretjerano zgodan (tek sam nedavno to skužila - naime, kad mi se kinda počeo sviđat, nisam mogla čovjeka normalno pogledat u lice pa do neki dan nisam zapravo ni znala kako izgleda :D), ali nije ni loš. u 40ima, oženjen, troje djece.
and god, i love him.
:D

e sad, zašto je taj eventualni crush problem? može to bit i zabavno, sure, ali ne želim imat leptiriće u trbuhu svaki put kad ga vidim ili mi se obrati pa ne bit sposobna složiti prostu rečenicu i osjećat se ko idiot kad ne želim bit s njim, ne zapravo, i onda je sav taj tramak, taj negativni aspekt crusha samo a big nuisance.
tim više šta već imam jednu job crush zbog kojeg ne mogu ić van zapalit na miru.
(joj, vidila sam ga danas :inheaven: on je najslađi, najljepši glavni urednik na svijetu <3 )

s druge strane, svi mi hvale novi friz, a nove balerinke mi zasad nisu izmasakrirale stopala. go figure.

hodočašćenje.

2010-09-07T14:54:00.007+02:00

kad se jednog dana obogatim i budem filthy rich pa mi bude strahovito dosadno kao što bogatašima zna bit stoga se, za razonodu, kupaju u šampanjcu, te osvanem jednog dana sa slatkim, prćastim nosićem, znat ćete da ne lažem kad kažem da je razlog fizičkoj promjeni ne taština, već devijacija septuma.
o, kako se posh osjećam izgovarajući te riječi! jer nije tako strašno da ne mogu disat, samo dovoljno zeznuto da se razbolim jednom mjesečno, i nije tako strašno da mi nagrđuje profil, ali ipak mi nos ide lagano ukoso, a ja bi da mi je barem lice savršeno, kad ostalo nije (razmišljanja u danima kad me briga za to kako izgledam).
međutim, kako je korekcija nosa, iako među najčešće izvođenim operacijama, ujedno i the most tricky one, sumnjam da bih se ipak upustila u tu pustolovinu.

***

mrzim radit gdje radim i zbog seksizma.
nije pretjeran, al ga je dovoljno da mi smeta.
nu, vidi je, ona je mala i slatka, amo nju zajebavat.
god, i hate men.

***

još jedna pretraga i dva pregleda i hodočašćenje po zdravstvenim ustanovama, part 1, bit će gotovo.
i'm healthy all over. zasad.
imam plivačka pluća, kaže doktor, iako barem jednom tjedno jutro dočekam teško dišući i kašljajući ko luda. (da, znam da je to od cigareta. ali kako onda mogu imat plivačka pluća? ti aparati lažu.
ko i Rick, moja vaga, kad kaže da imam manje kila nego očekivano, a u zbilji sam deblja nego prije.)

***

btw, nadam se da ću se uskoro preslit i živit s nekim jer me fobija izluđuje. ili to ili upoznat gazdaricu sa situacijom. točno mogu zamislit razgovor.

ja: ehm, znate, ovaj, ja se panično bojin da će me iz zrcala zgrabit moj zli odraz koji izgleda ka čudovište ili neko drugo čudovište ili da ću samo u prolazu vidit koje od tih čudovišta pa onda ne mogu prat zube normalno ni općenito boravit u wc-u. a fakat me strah i ne mogu ni proć pored wc-a normalno. jel bi van smetalo da prekrijen zrcalo nekon tkaninon?
ona: jel moš ponovit štas rekla, slabo ti ja čujen.

***

pisala sam nedavno članak za rozukozu, prvi nakon dugo vremena. osjećala sam ushit dok sam ga spremala na review urednici. fali mi koza. nadam se da ću joj se uskoro vratit za stalno.
članak je bio o tome što bi 27-godišnja ja rekla 15-godišnjoj, kad bi mogla.
prvo sam mislila da neću ni krenut s pisanjem članka jer walk down the memory lane can be so depressing (ako ništa drugo, zato jer ti postane još jednom jasno da si 12 godina stariji). i na početku it kinda was, ali onda je postalo fun jer sam, naravno, izbacila pola toga što bih rekla samoj sebi. to je samo za nas.

***

kad maštarim, vrlo često to je o tome da mi neka osoba koju ću upoznati u budućnosti ili da vremenski stroj kojim mi omogući da promijenim prošlost ili me čarolijom vrati u prošlost (veoma moćna vještica). i to je vrlo zabavno. trenutačno tako vodim dva života. ovaj u hrvatskoj i onaj u new yorku gdje sam hot shot producentica filmova i serija (jer ja bi se, naravno, sjećala svega što se zbilo pa bi znala koji će filmovi i serije bit profitabilni, a koji ne).
ponekad si, međutim, znam postavit uvjet - da mogu promijenit samo jednu stvar. znam koju bih, naravno, ali nisam sigurna bih li mogla izdržat da ne promijenim i ostale.

***

sad malo razmišljam i nisam sigurna da bi me 15-godišnja ja poslušala. jer zamisli situaciju. dođem ja tako iz budućnosti, kažem maloj: ne sekiraj se, sve će bit za pet (pa za jedan pa za tri pa opet za pet) i mala mi poviruje. ja se vratim u budućnost, prođe mjesec, dva, ona živi svoju svakodnevnicu i što vrijeme više odmiče, to je cura manje sigurna u to da sam joj govorila istinu (iako, glupača jedna, šta misli da bih putovala u prošlost samo da ju zajebajen?). i onda bi opet sve ispalo isto, jel. jer dosta tražim od male. neke od tih stvari ni sad ne mogu.
čitala sam neka pisma tog tipa na drugim blogovima i neki lik svom 16-godišnjem sebi kaže: stand up for yourself. lik ima 30 godina i to može tek sad. kako onda to očekuje od diteta? i to ne bilo kojeg, već sebe, za koga zna da je tad bija nesposoban za to.
lako je meni doć iz budućnosti, mudrija, pametnija, hrabrija, sigurnija u sebe i s više životnog iskustva, i reć maloj: radi to, to i to. al ona neće. jer ne može još. treba prvo proć neke stvari koje će dovest do toga da bude u stanju to izvest.
jedino šta može je vjerovat mi kad joj govorim floskule (sve će bit u redu, not to worry, bla bla truć bla). ali onda će je dostić njena monotonija i rutina i, kažem, dijete počinje sumnjat.

god, i hope i would trust me.
cuz it would be pretty amazing vidit 27-godišnju sebe. i would go OMG all over my ass :D

yeah, i guess i would listen to myself.
we're a smart kid ;)

prokleti kutovi.

2010-08-06T11:16:00.002+02:00

da ih nema, selidba bi bila piece of cake iskustvo.
dobro, minus sve one stvari za nosat.

sinoć sam selila madrac najboljeg kreveta na svijetu (uz moj doma, naravno; mislim da su iste krevetne porodice pa mi zato tako paše :) ) i namučila se ko nikad dok nisam madrac iz stare sobe prebacila u novu te madrac iz nove u staru. only to find out da je stari madrac predug za novi krevet. pa opet natrag. hajho.

imam još trećinu stvari za preselit i onda je kraj. gotovo. and a new chapter begins.

ne znam kaj ću kad se budem selila u novi stan, jednog lijepog dana. ovo je bilo samo iz sobe u sobu i, my god, do I have too much stuff!

***

ne sviđaš mi se do sad, 2010. godino. svako malo me rastužiš. i sve tuge imaju isti kontekst. fale mi ljudi u lipnju pa plačem. ljudi odu u lipnju pa plačem.
u srpnju mi fale neki drugi ljudi pa plačem. u srpnju odem pa skoro zaplačem. u kolovozu ljudi odu pa mi fale pa mi je nekakav pritisak u prsima i dođe mi da šta? pogađaš, plačem.
zbilja mi nisi simpatična, 2010. godino.

i btw, duguješ mi 20 kn za maramice.
i još tolko za wc papir (praktičniji).

***

u mojoj, sad staroj, sobi ima hrpetina pauka koji su se ne znam gdje do sad skrivali.
o čemu razmišljaju pauci dok im prilazim sa japankom da ih zveknem na mrtvo jer se, divovska kakva jesam naspram malog, mršavog pauka, bojim upravo tog sitnog, gotovo nevidljivog bića? jel on svjestan da mu slijedi terminacija?

nisam zadovoljna odgovorima, a vi?
evo, naučite još nešto novo.
i malo se zabavite.

and stay tuned. u sljedećem postu - sve o mravima LoL

izmislim se u petak pa u nedjelju, izmislim se u ponedjeljak i srijedu, također.

2010-06-04T13:09:00.006+02:00

izmišljam se čitav tjedan i nikako me nema,
osim kad me fizička bol podsjeti gdje sam.

new york me intrigira od onog tamo utorka.
o pragu sanjam od maloljetnosti.
tražim romane, novele i priče o mjestima na kojima nisam bila,
gomilam stranice riječi pokraj kreveta.

hm, pauci i ja dijelimo isti ukus u dizajnu.

zdrava hrana izaziva žgaravicu ako ju se jede neposredno prije odlaska u krevet (učimo),
a nezdrava hrana opušta i veseli (ponavljamo).

još dugo neću imati nokte boje duge jer mi se na prstima iz mjeseca u mjesec stalno stvaraju novi ožiljci na istim mjestima pa rozi,žuti,narančasti nokti jednostavno ne bi izgledali lijepo.

čitav život tražim idealnu kemijsku i nikako da ju nađem.
(ne, ovo nije eufemizam.

nekad je kemijska samo kemijska.)

kupite me jogurtom.

2010-03-17T17:18:00.003+01:00

i to ovim.
nema slike, na žalost, a baš sam htjela slikom jogurta ukrasit si blog.

sinoć sam pila kafu s kofeinom u 8 i pol navečer. ne pijem više kofein pa me to iživciralo. to šta se išlo na piće, a meni se pila mineralna, a ne moš doć u birc di su svi bad ass pa piju alkohol i puše ko veliki, a ti ko zadnji šonjo naručit mineralnu. pa onda ko predzadnji šonjo naručiš najdosadnije moguće piće, kavu s mlikon, koje savršeno svjedoči o tome koliko si dosadna i predvidljiva osoba. ono, najdraža serija sajnfeld, crne veste i isprani đins, voli olivera i nedilju provodi u šoping molu.
naravno, kava s mlikon može se tumačit i drugačije - vi ste klasičar, nosite vječnu crnu, slušate jazz i slavite novu godinu u parizu.
moj razlog za kavu s mlikon je šta mi je najdraža (kao što je to vjerojatno slučaj i s miss dosadnom i miss klasičarkom), a kad me konobar, čim uđem u kafić, zaskoči s pitanjem šta ću popit, taj me automatski odgovor riješava pritiska.

nakon te kasne doze kofeina, na putu do doma sam se otresla na najiritantnijeg vozača ZET-a koji je to debelo zaslužija.
i onda san sila pored K. i gledala kako mi se ruke tresu, pokušavajući procijenit šta je od konfrontacije, a šta od kave.
mrzim konfrontacije, čak i kad su apsolutno nužne i kad sam u pravu.
oh, i'm a such a delicate flower, i am.

and so won't you be a sweetheart and buy me a yogurt?
sa crvenom narančom i ananasom.
fala.

sutra nosim fotić sa sobom.

2010-02-10T15:53:00.003+01:00

kad je već snijeg tako uporan, pa da barem bude neke koristi od toga.

jutros sam se probudila spremna da žugajući dočekam dan jer mi je užasno teško smislit odjevnu kombinaciju za posao po ovakvom vremenu. odgađala sam podizanje roleta do zadnjeg trena, nadajući se da možda ipak ne sniježi. kadli ono... bajka.
ne da mi nije snijega preko glave, jer je, ali danas mi uopće ne smeta. štoviše, opušta me i raduje i bilo bi tako lijepo da ne moram do kraja dana učit gluposti.

istovremeno, od početka godine mi strahovito fali more i od same pomisli na sunce i kupanje kojeg neću doživit ove godine dođe mi da zaplačem.

sanjam strance zadnjih dana. strance koje inače i ne podnosim baš, ali u snu od njih primam najljepše nježnosti. budim se zbunjena i mirna. u skladu s vremenskim prilikama.

znate li da gotovo više pa i ne pijem kavu? ne znam zašto.

s prozora osmog kata poslovne zgrade u kojoj radim vide se šareni zidovi susjedne zgrade prekriveni bijelim pokrivačem. u daljini su smeđe i sive kuće, između njih prolazi plavi vlak.

ovo je dan za čaj od naranče.

Plan za vikend - spending QT with myself.

2009-10-09T15:13:00.006+02:00

Kad nemaš puno prijatelja, a imaš puno interesa, onda ti obično fali društvo za pola tog što bi htjela vidjeti ili napraviti. Možeš, naravno, otići sama u kino, kazalište ili na izložbu, ali sve je uvijek znatno bolje u društvu osobe koja će znati cijeniti to što se slušalo (drugim riječima, još danima s tobom pričati o koncertu Nationala i kako je bilo fenomenalno što je cijela publika znala sve stihove - oke, u ovom konkretnom slučaju, još MJESECIMA pričati o tome :), gledalo (di ćeš bolje društvo za detaljnu post-teatarsku analizu predstave do frendice aspiring glumice ili kazališnog aficionada) ili posjetilo (uživanje u Chagallu najbolje je u društvu osobe koja će se u podjednakoj mjeri oduševiti njegovom autobiografijom napisanom za života).

S druge strane, kad imaš puno prijatelja često se dogodi da nemaš dovoljno vremena za svih, da se prebukiraš pa umjesto da državni blagdan provedeš u laganom ritmu (kuća, fini ručak, kavica), ti trčiš s jednog kraja grada na drugi da bi stigla s tri različita društva pošteno kafenisat' (i onda na pola puta između Maksimira i Jaruna, znojna i živčana, skužiš, naravno, da je to nemoguće jer, kao što svi znamo, pošteno kafenisanje traje barem tri sata).
A kad imaš puno prijatelja i po cijeli dan si vani, što zbog obveza, što zbog druženja, na kraju dana jedino što želiš je doći doma i biti malo sama. S laptopom. I svojim serijicama i muzikom i knjigama i časopisima i filmovima. Boraviti neko vrijeme u virtuali i mašti. I zbilja zadnje što ti treba nakon dana provedenog trčkarajući i pričajući i zabavljajući druge je da ti najbolja frendica, ujedno i cimerica, te njen dečko u jedan sat u noći svrate na night smoke. Pa pokušaš dečku objasniti da "there's people time and there's me time", ali on baš i ne želi skužit. Pa se još malo družite i ti na kraju odeš na počinak pred zoru. Ili ne odeš uopće pa se na poslu toliko fiksaš kofeinom da te počinje biti strah ritma u kojem ti srce lupa.
I zato, ovog vikenda - it's all about me.
A što ćem da radim? Ćem da čitam knjige o D&D-u jer ga počinjem igrati za koji dan, ćem da pogledam najnoviji nastavak "Gossip girl" jer nisam stigla do sad (tim ću si započet vikend :p), ćem da spavam, idem na izložbe, upoznajem se sa skriptom za ispit, dovršim maraton "Office"-a.

U redu, i ćem da se družim s jednom ekipom u subotu ujutro, s drugom u subotu popodne, a trećom u nedjelju, ali 70% vikenda će biti all about me :D

i want a mind set of a freeloader.

2009-09-29T17:31:00.002+02:00

ilitiga sponzoruše.

it would be so much easier. ne bi se morala zajebavat sa srednjovjekovnim talijanskim piscima ili bosanskim svadbenim običajima. samo pratit updates na listi "top 10 hrvatskih tajkuna ispod 50", izgledat dovoljno jeftino (ili skupo, ovisi na koga ciljam) i provodit dane u šoping mall-ovima, u teretani i kod kozmetičarke.
mogla bi slobodno non-stop pričat o modi, a ne samo kad se nađem s neom ili pierrom (za jednog strejt guya začudo ima jako dobar želudac za moje eskapade o manikuri koja odaje počast coco chanel).
mogla bi isprobavat make-up i parfeme po cili dan i kombinirat it-komade sa vintage odjećom.
mogla bi kupovat prek neta jer me ne bi držala paranoja da će mi ukrast identitet (hell, what do i care, pa ne bi kupovala svojom karticom).
mogla bi maltretirat svog mačka najslađim primjercima ogrlica i rajfova (da, rajf bi mu stavila. a ako ga nema u ponudi, i would have it made, naravno. još najbolje da ga sama izradim i patentiram ideju te actually PRIVREĐUJEM. to se kosi s basic sponzoruša principles.)

ali ne.
ja moram bit slatkasta (nea, kali), izgledat ko kombinacija minnie mouse i olive, s više minnie, a manje olive (pierre), odnosno ko alanis morissette (renchi), amelie (ivana b.) i borovnica (pierre).
da, borovnica.
ja moram biti ortodoksni sadist (pierre) s otkačenim stilom odijevanja (old perv) koji ima nešto francusko u sebi (marina).

my god, i'm a monster.

p.s.
u prošlom postu sam vam zaboravila skrenuti pozornost na ovo (za slučaj da već niste vidili).
šta nije make-up savršen <3 ?

nove šiške i pauk na stropu.

2009-09-21T11:44:00.002+02:00

veliki, dlakavi.

točno meni nad glavom.
kako da ubijem pauka na stropu? je suis mala. treba mi neko visok i negadljiv, a trenutačni udvarač je tu negdi kao i ja šta se visine tiče.
kako sam ja sad na poslu, a pauk u mojoj sobi, samo mi glavom prolaze misli o tome kako će mi past na krevet i dočekat me među lancunon i dekon kad buden išla spavat.
oh god.
mislim da ću na podu spavat večeras.
ili kod cimerice.

e, a nove šiške su so-so. u slučaju da niste znali, nije baš uputno rezat si šiške 5 minuti prije nego šta trebaš ić na bus da bi stigao radit na vrijeme.

prošli tjedan sam bila ljuta i u bedu jer su mi na poslu rekli da se ne odijevam primjereno - nisu majice na likove iz crtića to šta je moju šeficu zasmetalo, o ne. it was the tight dress and the high heels. apparently, zakopčana do grla i u totalno poslovnoj obleci sam previše sexy (sam ja kriva šta imam obline, a roba je takva da prati liniju tijela?). pa sam sad našla način kako pobijedit sistem: oblačit posve bezličnu, poslovnu robu, a ispod najseksipilnije underwear koje postoji: halteri, korzet, čipkasti grudnjak, mrežaste čarape... the whole shebang ;)

musketeers <3

2009-09-16T11:58:00.001+02:00

51 One For All..., originally uploaded by xtrapop.

ima ih još dobrih.
ostatak odi: http://www.flickr.com/photos/xtrapop/sets/72157600032882227/

smokescreen

2009-09-04T17:40:00.001+02:00

smokescreen, originally uploaded by revoltoid.

the worst friend ever strikes again.

2009-08-28T01:48:00.003+02:00

ali prije nego li vam se pojadam o najnovijim zaključcima introspekcije, idem na kratko svratit do starog bloga ispravit tipfeler.
koji je tamo koje 2 godine, a ja sam ga tek sad skužila. stoposto mi se svo ovo vrime cila hrvatska blogosfera smijala iza leđa i govorila: ajme, vidi ove liliu, non-stop priča na engleskom, a ne zna pravilno napisat "dosadno".

there, done. now back to me.
again.

dakle, užasna sam prijateljica. jako loša i apsolutno grozna. a volim te ljude i ne želim da se ljute na mene. neke sam krivo procijenila, podcijenila i nisam im zapravo dala priliku, neke razočarala ne bivajući there for them (moguće je da pretjerujem za ovo, ali seeing how i'm a drama queen, pravićemo se da je zbilja tako), a neke izdala pričajući drugima njihov buisness (granted, i did so because i thought it was necessary).
and being an awful, dreadful friend that i am, sad se bojim da će me svi ostavit.
spoznat će moju prijetvornu prirodu i razotkrit je svijetu. biće to škandal svjetskih razmjera, o tome će da pišu sve relevantne novine u državi, od storyja do extre, i niko me više neće tit u svom društvu, ni za prijateljicu ni za curu ni za ćer ni za susidu.
osim možda josipa radeljaka.
za čistačicu.

(ne, nisam opet čitala žutu štampu.)

al zbilja me uhvati panika ponekad, ko što je i večeras, da će frendovi te moje sitne prijestupe uzet za waaaay too ozbiljne i napucat me.
a panika me obično uhvati kad shvatim kako divne i dobre frendove imam i kakvim sam fantastičnim ljudima okružena.
a ja ih maltretiram. i selfish sam. i ne postupam u njihovom najboljem interesu.

i'll be better.

mejsh je bolje :)

al to nas sad dovodi do nove situacije - dvije osobe do kojih mi je jako stalo više ne mogu, jer jedna od njih ne želi, praktički ni boravit u istoj prostoriji. a ni treća osoba, do koje mi je također jako stalo, nije zasad poželjna od strane one iste osobe iz prethodne rečenice.
osjećam se ko dijete rastavljenog para. i to onog di mama ne podnosi tatu, a ljubavnicu još manje.

fale mi užasno neki ljudi. ne oni očiti, mada i oni. neki za koje sam mislila da će by now imat veliku i konstantnu ulogu u mom životu. makes me wonder zašto smo se uopće i upoznali kad iz tog ništa nisam naučila niti je vodilo do sljedeće puzzle.
aah, zato jer da bi valjda oni nešto naučili. well, glad to be of service.

just because i'm paranoid...

2009-08-21T17:21:00.002+02:00

al čudno.
svaki put kad se ja pojavim na nekom chatu, on šmugne.
naravno da to nema veze sa mnom, most likely, ali svejedno me živcira.

najdraži predmet zadnjih pola sata? mala kutijica prepuna finih tabletica.
svako toliko uhvati me migrena, a ovo je jedno od tih popodneva. magla se još diže pa sporo razmišljam, iznimno sporo. srećom pa brzo tipkam :D

imam tu nerealnu sliku savršene sebe.
savršena ja zadnja tri tjedna provodi tako da ujutro vježba, po danu uči, navečer čita talijansku beletristiku i gleda talijanske filmske klasike. i ne misli na ništa neproduktivno.
stvarna ja zadnja tri tjedna ujutro jede krafne i bureke, po danu gleda gossip girl, true blood, it crowd i black books (ovo zadnje više puta, sve sezone) te čita irvinga, martina i chick lits koji ju deprimiraju. a svaku večer prije počinka uspavljuje se iznimno neproduktivnim maštarijama.

stvarna ja je još na godišnjem, apparently.

starting tomorrow, bićem the best version of me. vodićem se onim sloganom kojim su vabili buduće vojnike: be all you can be.
kad sam ambiciozna, zapravo sam jako mean prema samoj sebi.

burthday plans: pyjama party uz '80s rom-coms i cupcakes :D

idem tražit recepte za kolačiće i zabušavat dok još mogu :D

i think it's time that i went on a holiday, i think it's time that my mind should take a break

2009-08-10T13:48:00.004+02:00

sjedim u vlaku, sretna što postoji plan b jer bih inače iskočila iz vlastite kože putujući doma. u zadnje dvije godine postala sam klaustrofobična u tramvajima, ali i busevima i vlakovima. imam užasan poriv da se bacim kroz prozor kako se približavamo karlovcu, prvoj od postaja na putu od zagreba, ne vjerujući da ću izdržati do perkovića. šetanje ne pomaže. ni kava ni hrana ni mogućnost odlaska na wc koji ne radi samo u propagadnom materijalu. cigareta bi pomogla, ali pušiti se ne smije (na zadnjem putovanju vlakom sam bila već toliko na rubu živaca da sam 2 sata prije nego li smo stigli u split zapalila jednu u wc-u. prvi dim je bio odličan, ali ostali... kriminal se definitivno ne isplati u drndavom vlaku, uz miris fekalija. (kad će ljudi više naučiti kako se povlači voda u wc-u vlaka? my god, people, it's not rocket science. just press the fucking button.))
mama me zove. pita di sam. po peti put tog dana. već davno preko ruba živaca, otresem se na poor woman zbog čega mi istog trena bude žao (čitanje plana b okupiralo me, na žalost, samo 4 sata, a putovanje traje 5 sati i 40 minuta). odlučim se nekako zabaviti škicavajući mejl kojeg co-traveller piše svom budućem poslovnom suradniku. čovjek je nevjerojatno nepismen pa se nadam da je to što vidim samo radna verzija.

split. cigareta. 'nough said.

doma. sve isto, osim mog brata. očekujem malog žgoljavca, kad me u kužini dočeka fino isklesan momak. kasnije mi pokazuje svoje homemade utege i walks me through his exercise routine. impressive :proud:
tv, malo ćakule, spavanje.
volim svoj krevet.

jutro, dan drugi. nisam sigurna volim li i dalje svoj krevet. lagano sam ukočila vrat i leđa. krivac je ili jastuk ili ovaj divni madrac (please, let it be the jastuk!).
staying at home today. reading celebrity magazines koje ne podnosim, ali ništa mi drugo nije dostupno. however, i find myself pozorno čitajući dijelove svakog intervjua u kojima se govori o vezama, posebice ako novinar postavi neko originalno pitanje kao što je „što ste naučili iz dosadašnjih veza?“. kad saznam da razmišljam isto kao i severina, ali da sam bila spremna zanemariti vlastite nazore, zarolam očima jer sam, pod A), idiot koji savjete za uspješnu vezu traži u story-ju i, pod B), jer to sve već znam and yet i choose to ignore it.
prelazim na samo gledanje sličica, radim mentalni plan za sutra, žalim što već nemam kostim.
ostajem budna jer opet spavam svako drugi dan i onda u grad.

dan treći započinje birokracijom, a nastavlja se višesatnim šopingom kojeg zaokružim kupnjom majice na kojoj piše „let's go shopping“.
kostim imam (nabavila ga, sad kad sam 40-ak kila lakša, u dućanu za trudnice :D),
korporativni outfit također (ali isto sam pazila da svaki od tih komada bude multiiskoristiv pa da mogu u njima, s par accessories u mom stilu, u neku rupu na cugu nakon posla).
na povratku kući mama me pita što sam si kupila, a meni mind goes blank i kad se oporavi, jedino čega se mogu sjetiti je otvaranje novčanika svako pola sata.
doma, prva dinja sezone ;)
ne gren više nigdi danas, čvrsto odlučin i to priopćin bratu.
„a „crank“?“, pita me on.
a „crank“!
i tako večer provedem uz jasona stathama u jokera di se smrznem isto kao i u cinestara. negdje na polovici filma nesanica popusti pa se, uz svu onu dernjavu, eksplozije i pucnjavu, uhvatim kako svako 10 min filma prespavam.
brat to, naravno, snimi mobitelom. moje padanje glave and everything.
kasnije smo mi se tili smijat, al se jedva išta vidi :(
ekler, neki mendula nešto kolač (nije mendulat), odlična fotka s burazon.

dan četvrti. it's the pillow, definitely.
„i'll have milk on the rocks, please“.
and fish's eye stuck between my teeth.
pečeni kozlić kojeg je baba ispekla just for me.
diže mi se želudac još i sad, deset sati nakon konzumiranja jadne beštije.
otkrila sam, naime, da ne podnosim pečenje. nikakvo. nekoć sam mislila da je tako samo s odojkom, ali i guess i was wrong.
ne znan u čemu je stvar. vegetarijanac nisam, volim meso i jedem ga, al od pečenja mi se riga.
na kraju dana slušam jazz i pričam s mačkom na british englishu dok višan robu, usput mu udjeljujući poljubac.

peti dan započinjem rano. mrzim živjet u zagori i dizat se u pet ipo da bi se našla s nekim na kavi u podne.
u jutarnjoj kupnji doznajen od rodice da mi je ujac umra, a njegov sin se oženija.
u uri od ručka mater mi javi da je ujac živ, a rođak još uvik neženja. ispostavi se da s rođakon u firmi radi ne samo čovik koji se zove i preziva ka njegov otac, već i njegov sin koji se zove i preziva ka moj rođak.
padne prvo kupanje pri čemu uspješno izbjegnem bit posrana od strane golubova koji se skrivaju u krošnjama stabala ispod kojih spavam (doslovno), kao i plivanje uz bok mrtvoj ribi (navodno jako velikoj, ali izvor za dimenzije kralježnjaka mi je trogodišnje dite so...).
desna strana tila mi izgori na suncu, liva ostane almost just as white.
na moru čitan neki krimić (dobar; dodatni bonus: likovi su škoti, a prevoditeljica kolokvijalizme prevodi splitskim žargonom. škot koji kaže „jeba te led“ :D).
vrijeme provjeravam na svom prvom ručnom satu u više od 10 godina. fakin preskup (50 kuna i to na sniženju). kasnije, facendo lo zapping, saznam da imam sat na neki popularni crtić. sad mi je jasno zašto su me dica škicavala na moru cili dan.
nakon šta san 3 ure bila na suncu i mazala se „zaštitnim sredstvom“, stavim naočale za vid, jer me počela glava bolit bez njih, i skužim da sam kupila „après-soleil“ losion. drugim riječima, pržila desnu stranu tijela bez ikakve zaštite od uva i uvb zraka.
oh well, barem ju sad imam čime namazat.
posli mora, s braton kupujen kremu za sunčanje.
ja: i šta ćemo ist?
on: šta god ti oćeš, svejedno mi je.
ja: bilo šta? čak i kaul? (brat kima glavom) kako to?
on: dobre san volje. ima san dobru večer.
ja: a jeeel? šta je bilo?
on (osmijeh od uha do uha): moja prva talijanka.

šesti dan ostajen doma i spavan. večer prije san zaokružila daljnjim čitanjem knjige i „uredom“ (vrlo brzo mi je postala navika ne ić u krevet dok to ne pogledam).
sat mi se sviđa sve više i više te ga odlučim nositi i nakon ferija.
skuvajen se u kući većinu dana, čekajući da sat otkuca 5 pa da se mogu ić sunčat isprid kuće.
u 5 ipo uspješno izbjegnen bit napadnuta od strane zlatara prvi put, a u 6 manje kvarat isti podvig doživi reprizu.
ne nalazim se s mejš jer mi se ne da tramakavat od zagore do trogira.

a sad slijedi sumarum ostatka vacanzi jer ovo pišem tjedan dana posli.
dakle,
nisam bila u zagvozdu jer nije bilo para.
nisam išla na skejtere jer sam zaboravila na to, iako sam si ih zabilježila u kalendaru prije tri mjeseca i jednako toliko se i radovala tome.
ali sam zato masovno slušala „505“ od arcticsa na repeatu (definitivno osobni hit ljeta).
okupala se u splitu više nisam jer mi se nije dalo dizat toliko rano, ali to me nije brinulo jer sam planirala swim my ass out kod tete na pašmanu di je plaža pješčana i može se plivat jako daleko, a da i dalje nema morske trave, pogled na koju ne volim.
a onda sam popodne drugog dana kod tete dobila stvari i ostatak holidaya na otoku, po najvećoj vrućini i sparini, provela na teraci.
ipak, i did get an enitire day before that skačući u moru ko idiot, bacakajući se, roneći, plivajući.
pročitala usput par starih „dylan dog“-ova, upoznala rođakovog rođaka iz amerike, išla van s braton u jedini kafić u mistu (odličan kafić, inače). ja san fotkala, a buraz je škicava konobaricu.
jela polpete od brancina,
kupila si u biogradu majicu na spongeyja,
skupa s braton nameala tetinog mačka, all yellow, spunđer (od sponge i sunđer :).
i don't think the name'll stick, though :(
nakon tri i pol dana uputila se za zagreb, popila piće s kali i njenim dragim, F.P.-om, prespavala kod istog i actually spavala ovaj put, a sutradan krenila put rovinja, u posjet nei.
buraz je osta na otoku do nedilje jer mu je ona konobarica really zapela za oko.
u ponediljak mi je javija da je misija „zbari još jednu“ uspješno provedena.

rovinj.
šareno.
bijelo.
more.
više sunčanja jer mi se nije kupalo as much, al isto – more.
i fotke na plaži, napokon.
premalo sam fotkala na holidayju jer bih ili zaboravila ubacit fotić u torbu ili ga nisam htjela nosit, ako sam znala da ću dan provest većinom sama.
motovun smo preskočili. ja umorna od putovanja protekla 2 tjedna, a društvo od posla.
martini bianco :D
(i think i've found my drink ;)
pila sam ga kasnije i u zagrebu i nisu stavili šećer na rub čaše, kao što i ne bi trebali, ali to mi je baš falilo).
još jedna majica (ovaj put na emily – fala frendovima jer sam zaboravila ponijet novce :D ).
puuuno talijana,
prvo sunčanje u toplessu,
fino istarsko vino.
živciranje nee,
kokteli na brdašcu,
najdraži sladoled i trash filmovi.
povratak u zagreb,
spavanje,
posao,
alergija po nogama na tko zna šta,
nateknute noge,
ostajanje doma jer ne mogu hodat.
serije, filmovi i knjige.
zamalo free karte za U2.
novi ručni sat (Ben 10 sat nije water resistant :/),
novi prsten, nove gadgets,
refill lolite.
subotnji jutarnji uz kavu i cigarete (najdraži ritual :).

it was a great holiday and i never wanna get back to reality.

oke, nemojte se sad onesvijestit kad vam ovo kažem, ali - jedva čekam ljeto.

2009-07-09T17:14:00.002+02:00

i dalje ga ne volim,
ne volim ga već sad
(sparine, temperatura, grozno).

ali.

kupanje.
volontiranje.
exercise :D (e to zbilja jedva čekam, samo si još moram izabrat program. razmišljam o total body work out, ali vidiću još).
učenje (nije baš da me veseli, ali bolje ću se osjećat pa je zato dobra stvar).
koncerti.
skejteri.
izložbica koja.
motovun.
glumci u zagvozdu, maybe.
rovinj.
pašman.
zadar.
mamina hrana.
kukumari.
povrće.
riba koja nije tuna iz konzerve.
hrelić.
nova roba.
dokukino.
bike.
kavice s onima koji ostanu u zagrebu.
nova muzika,
možda i filmovi novi.
knjigice.
spavanje.
henganje s bratom,
kocka,
marjan i riva.
krafne iz prerade.
more.
isuse, more.

o da, jedva čekam ljeto.

june-july

2009-07-07T11:33:00.004+02:00

Fenomenalni Patuljak: Recimo, vegetarijanci. Hodam ja tako jedan dan tam kod Britanca i neki od tih vegetarijanaca stoji tam i dijeli neke letke o pravima životinja. I sad ti ja stanem i pitam ga: Dobro, ti znači ne jedeš životinje, jel? Cijeniš njihov život i te spike? On meni: Da. A ja njemu: Dobro, da te onda ja neš pitam. Kad ti komarac sleti na ruku, jel ga ubiješ? Pa i to je život, kaj ne?

liliu: Šta si danas prevodija?
V.: Ma opet one dokumentarce o životinjama.
liliu: Su opet spašavali zlatne ribice :D?
V.: Ne. This was much worse.
Previše je slonova, right, i sad im treba smanjiti broj. I sad ti vjerojatno misliš da će sterilizirat mužjake, jel tako? Ali ne. Oni, AND I KID YOU NOT, lete U HELIKOPTERIMA, traže ženke i onda ih gađaju puškom u kojoj je kontraceptiv koji djeluje SAMO GODINU DANA. I kako to riješava problem?!

kolegica (Hrvatica): So, did you have a nice weekend?
moj šef (Talijan): Jes, veri nice.
kolegica: Where did you go?
šef: I go in Italy.
kolegica: Oh, that's nice. How's the weather there?
šef: Oh, 'orrible. Like Zagreb. All rain. I go, rain. I sleep, rain. Then sun, then rain. I drive and rain and I see no finger!

liio @liliu: joj jadna... ja sigurno ne bih htio biti sretan :D

2009-07-05T01:16:00.004+02:00

da, ni ja.

nije mi žao.
samo bih voljela da se svako toliko ne sjetim toga kako je bilo.

prva večer je bila najgora.
prvo jutro isto.
bit će ih još, pretpostavljam. vjerojatno manje loših, ali nikad ne znaš.
nepostojanje mogućnosti nečeg dobrog je ono što pokvari trenutak.

voljela bih i da se svako toliko ne sjetim i toga.

srećom pa je završilo taman kad sam se počela zagrijavat.
srećom pa imam dobre prijatelje who'll make it all better.
nesrećom pa doma imam njegovu hoodie koja me svaki put podsjeti na to koliko mi fali budit se uz njega.

srećom pa danas ne spavam doma.

me too, lloyd.

2009-07-01T14:19:00.002+02:00

može već danas.

odgodila ispit za ne znam kad šta me užasno živcira jer mi je trebao još samo jedan dan i da ne moram danas radit, ne bi ga ni odgađala.

and now, back to you, lloyd.
da, može danas.
tak i tak je svejedno.
nadam se donekle da će ispast najgori mogući scenarij pa da mogu biti savršeno teatralna.

jedino se ne mogu odlučiti da li da napravim mali lopovluk
ili bi to bilo prejadno.

bilo bi prejadno.

Ljetno štivo: „O procesu civilizacije“, N. Eliasa i „Filozofija povijesti umjetnosti“, A. Hausera.

2009-06-28T17:40:00.001+02:00

Jedva čekam :p
Ne zezam se, zbilja jedva čekam. Namjeravala sam tokom ljeta, u onih 13 dana odmora koliko se za sad čini da ću ih imati, čitati lakšu literaturu, G.R.R Martina i/ili koji dobar chick-lit, možda i „Tkanje života“, ako bih bila tolike sreće da nabasam u knjižnici na tu vruću robu (rekla sam vam već da me zanima what's all the fuss about), ali ne, bit će to ljeto uz malo teže stvari :) (oke, stignem li, ubacit ću i Martina. Navodno bi mi se svidio, preporučuju mi ga sa svih strana u zadnje vrijeme.) Eliasa upravo čitam kao ispitnu literaturu i ne stignem pročitati cijelu knjigu sada (niti trebam za ispit, which is a good thing), a Hausera sam počela čitati za isti taj ispit pa odustala nakon dva dana jer ni za njega nisam imala vremena. Obje knjige su jako zanimljive i moram ih dovršiti jer će me inače zauvijek kopkati što je bilo dalje (ne da autori pišu u nastavcima - nisu djela tako koncipirana, ne mogu ni biti, obzirom na teme, but you know what I mean).

Teško zaspim zadnjih mjesec dana. Ne pomaže tomu ni to što često spavam kod drugih, kao ni imaginarni razgovori s dečkom koje, kao za inat samoj sebi, uvijek vodim drito prije spavanja. Umorna, crknuta, želim spavat i trebam spavat, ali ne, ja se moram sjetit nečeg što mu želim/trebam reći i onda „razgovaramo“ barem pol sata. Mind you da ionako imam sedam sati sna na raspolaganju, osam at best.
Kako su nam razgovori odlični, konverzacija teče lako i neometano, zanimljiva je, obično sam budna još barem sat vremena po lijeganju u krevet.
I onda kad zbilja razgovaramo pa on potegne neku temu o kojoj smo već „pričali“, ja ga na trenutak gledam zbunjeno i mislim si: „Ček, al nismo jučer o tome govorili? Opet me ne sluša.„ A onda se, već spremna na prigovaranje, sjetim da ipak nismo o tome razgovarali, barem ne van moje glave, pa mu odgovorim na pitanje.
Nije ni čudo da sam s njim šutljivija nego što inače jesam kad mu, između ostalog, sve već kažem.
„Pa ti nikad ne pričaš sa mnom.“
„Kako ne pričam? Pa pričamo svaku večer. Samo što ti nikad nisi prisutan.“

Yeah. Must stop doing that, if possible.
Za dobro mog psihofizičkog stanja (ma koliko sleep deprivation zvučala fun, a moram priznat, it kinda is :D, trust me, kad se vuče mjesec dana – nije), a i za dobro svoje veze.

Trenutačno je skoro šest sati (ujutro, da, jer sam si, ne trebam ni naglašavati, opet obrnula bioritam) i odbrojavam minute kad će u pekari bit bureka. Pekara otvara u sedam, ali burek naprave oko pola osam, što znači još malo :) Užasno sam gladna i mogla bih pojesti nešto u međuvremenu, nešto puno zdravije, no to će onda značiti manje mjesta u želudcu za svu tu divnu masnoću. A i tako sam se nabrijala na taj burek da ću ispalit ako ga ne pojedem danas, usprkos tomu što znam da će vjerojatno biti loš jer u ovoj pekari obično jest.

I ne sjećam se snova otkako spavam neredovito. Tek sam sinoćnji zapamtila. Hodala sam prvo s konobarom iz Praćke (Slavenom, ne Markom), a onda sa Stephenom Dorfom koji je u mom snu bio profesor.
Iz prvog sna možete zaključiti gdje sam najviše visila u zadnjih mjesec dana, a iz drugog će neki od vas zaključiti nešto, a neki apsolutno ništa.

Nakon ovog ispita imam još jedan. Ni jedan ne stignem kvalitetno spremiti, ali nema veze, focus on the happy thoughts.
And they are as following:
ljeto,
ljeto,
ljeto.

Ljeto. Znate onu aplikaciju na fejsbuku, bumper stickers? Ne znate? Hm, očito vas nisam dovoljno maltretirala s bumper sticker requests. Not to worry, budem ;)
Uglavnom, na svakoj drugoj stranici imate stiker posvećen ljetu '09.

Imam neki feeling da će se uskoro jedan takav naći i na mom profilu :)

emotional rollercoaster.

2009-06-05T15:24:00.006+02:00

krenem od silliness, popnem se na sreću pa mir, stignem do nervoze i živčanosti, spustim se na nadrkanost, frustriranost i neodlučnost, završim na ljutnji, tuzi i nostalgiji.
mrzim pms.

fali mi moj stari blog.
i privatnost na twitteru (ma koliko to kontradiktorno zvučalo). mislim da ću otvoriti još jedan account tamo za koji ću znati samo ja, tako da opet imam neko mjesto u virtuali gdje se osjećam sigurno.

kako sam protekli tjedan većinom provela smooching, a manjim dijelom i dangubeći, osjećam se jako glupom. danas i više nego inače jer sam fino sređena, našmikana, namirisana, all those girly stuff, i sad se osjećam kao isprazna lutkica. lijepa sam danas i sve to stoji, ali glava mi je prazna i treba mi brain food. malo povrća za mozak (čitaj: "antropologija irske" i zbirka priča by roald dahl). ne i voća jer nisam veliki ljubitelj (čitaj: skripta za ispit).

raspoloženje mi kvari i loša situacija u životima dragih mi ljudi. ja nisam meteoropat, ja sam životibliskihosobapat. ne mogu uživati u svojoj sreći u potpunosti ako je bliskoj frendici psihofizičko stanje loše ili ako mi brat i dalje ne može nać posao.

htjela bih i da me na poslu doživljavaju ozbiljnije i povjere mi koji put i kakav malo zahtjevniji zadatak. pokazivanje inicijative zasad nije urodilo plodom, ali neću odustat.

treba mi kava s frendicama.
ne bih pričala, samo bih sjedila s njima, slušala ih, gledala prolaznike,
mislila o ni o čemu i svačemu.
ali kali je na vikendu s F.P.-om,
nea je bolesna,
mejš ...

mejš.

"Mah, razumijet ćete sve kad budete imali 21. Ako već imate, onda sigurno znate o čemu pričam. A ako ste stariji...što onda ovdje zaboga radite?"

što smo naučili iz dosadašnje veze s Dečkom

2009-05-31T12:06:00.003+02:00

-iz nekog razloga, nemam potrebu ni za hranom ni za pićem (čak ni za kavom, što je veliki kompliment Dečku) što znači da možemo očekivati puno faintanja u budućnosti

-he kicks dok se uspavljuje, pinches while sleeping, kisses in between sleep poses. all very interesting and cute, osim kad ionako ne možeš zaspat.

-nosit masku za spavanje kad spavam kod njega jer je ovo polusvjetlo u sobi way too much za my inner bat

-ako actually želim razgovarat s njim, vodit ga u javnost, iako ni tad nije sigurno da će mi namjera upalit

-neki ljudi vole ljubit zube. weird, but okay.

-he makes mean breakfast, al brijem da je to vrhunac njegovog kulinarskog iskustva which means - eat lunch and dinner before seeing him again.

tolko za sad, više kad doguramo do prve sedmice :D

liliu loves being taken care of.

2009-05-26T05:37:00.002+02:00

sad više ne razmišljam u formi postova, već statusa.

imam divne prijatelje koji paze da redovito i zdravo jedem,
da pijem lijekove, ako sam bolesna,
da spavam, barem malo,
da mi je udobno i toplo.

:)

nadam se, however, da isti ti prijatelji neće imati problema sa svojom cimericom jer sam ja pojela gotovo sve, praktički cimeričine, kolače.
a kad su tako fini :p
and everybody loves cake :)

new job prospect me plaši jer ne znam hoću li biti dorasla zadatku. zbilja se nadam da hoću i da će to izroditi još puno lijepih stvari.

na sleepoveru sam kod nee, koja vjerujem da već spava. mene puca šećer iz kolača od sojinog mlijeka i jagoda :p pa uopće nisam pospana i ne znam kad ću i hoću li uopće u krevet. u nastavku slijede tri dana karantene kako bismo nekako prošli ispit u petak, a kako sam se sad fino prejela i opet sam piglet, i tri dana bez sweets :(
to be fair, nisam se prežderavala samo kolačima - bilo je tu i izvrsnog istarskog kravljeg sira ;)

neina cimerica ima knjigu "tkanje života" što je izvrsna prilika to see what's all the fuss about.
na prozoru sam, pogrbljena jer se ne mogu uspraviti i sjesti normalno seeing how mi je fat na guzi ipak premalo da bi mi sjedenje bilo udobno bez jastuka.
ludo mala, aj po jastuk.

done ;)
usput sam si zela i još malo sira i napolitanki za dijabetičare, jedino od čokolade šta nea smije jesti.
i'm the worst friend ever.

neina cimerica je anarhistica, kao i njen dečko. ovo je njen stan i oni na terasi, na koju se izlazi kroz prozor, sade salatu, a na komodi u dnevnom boravku suše svoj homemade sapun. cimerica je veganka, a nea je alergična na laktozu pa je pravo pitanje što će im toliko mlijeka u hladnjaku.

nea ima susjeda koji iz nepoznatog razloga ih zlostavlja otvaranjem pipe na 3 sekunde svako 3 minute, budivši ih tako svakog jutra u pol 7. tortura zna trajati satima. na žalost, nea nema pipe monkeyja, kao vinko, na primjer, kojemu cijevi cviče poput majmuna i na što se već priviknuo. na žalost jer pipe monkey can be quite fun, according to vinko.

sinoć sam odbila dati cigaretu jedinoj osobi koja mi je od tri koje su me pitale za nikotin fix bila simpatična. stvar je u tome da sam već podavala dosta cigareta, a znala sam da ću najvjerojatnije probdjeti noć i stoga će mi trebati entertainment.
povrh svega, dečko mi je užasno poznat, a ne znam odakle.

jutos u 2, dok smo čekale večernji bus u dubravi i ignorirale tipa u autu koji se zaustavio nasuprot nas, spustio prozor, krenuo nas pozvati u ludi večernji provod pa od toga odustao, zaključivši, valjda, da nismo dovoljno jeftine,
nea i ja smo u istom trenutku postale svjesne činjenice da mi se već dugo nitko ne sviđa. ja sam rekla da s tim i jesam i nisam zadovoljna (mada mi se sad čini da sam više zadovoljna nego ovo drugo), a nea je komentirala da se ni njoj nitko ne sviđa i da bi htjela da je drugačije.

neina cimerica ima hvatač snova. zanima me je li ga sama izradila.

šest je sati. čini mi se da mi se spava.
susjed je budan i iščekujem vodenu igru.

god dammit, girl, just love me already!

2009-05-24T20:30:00.001+02:00

s 22 god spala sam na 19. još malo pa maloljetna.

do ne dako davno sam emocionalno čas bila na razini 15-godišnje djevojke, čas dječaka i/ili djevojčice između 4 i 7 godina.
sad više ne znam gdje sam. čini mi se negdje oko 18 ili 19. tad sam žensko. a kad sam dijete, i dalje mijenjam spol.
ah, to be a 7 year old boy and to climb trees! kad sam kronološki bila dijete, nisam imala želju za penjanjem po drveću, ali unazad godinu ili dvije me ne pušta.
moram to napravit čim prije da se opet osjetim živom.
postoje ti neki trenuci kad u potpunosti osjetim da sam tu, živa, prisutna, da mi krv kola venama, i to će bit taj trenutak. kao i onda kad sam jednom, iz čista mira, rukama razbila vrećicu u koju sam prethodno izdahnula co2. savršen trenutak. kali se strahovito prepala, ali ja sam bila jako sretna. i iznenađena jer nikad prije nisam bila toliko svjesna vlastitog postojanja kao tad.

***

black kids su mi najčešće na repetoaru ovih dana. da dođu negdje u blizinu, odmah bih išla, pennyless or not, bez obzira trebala li učit/radit ili ne. a „i'm not gonna teach your boyfriend how to dance“ (EP version; ima razlike, ima) trenutačno najdraža pjesma, quite possibly i jedna od najdražih pjesama uopće.

***

kad vam drugi namještaju moguće dečke ili samo smatraju da je netko baš za vas, onda dosta doznate o tome kako vas vaš frend/poznanik doživljava i koliko vas uopće poznaje.
u zadnja dva tjedna našle su mi tako moje drage frendice i frendičin dečko čak 4 kandidata za koje ja ZNAM da ni jedan nije za mene, ali oni mene baš vide s njim.
s jednim imam odličnu komunikaciju u virtualnom svijetu, gotovo pa idealnu, a kali, koja razmišlja u stilu: nema veze ako ti se ne sviđa, glavno je skupljat iskustva, zdušno navija za naše spajanje i uopće je cijela priča veoma zabavlja, kao što bi i mene, da je situacija obrnuta.
drugi je također kalin pulen. riječ je o njenom ex fuck buddyju, sad samo buddyju, koji je nedavno otkrio da mu bivša ljubavnica ima cute roommate. kali je namirisala da tu ima materijala za još i sad me potiče da naše skorašnje zajedničko putovanje u london iskoristim za konzumaciju tog odnosa, a po mogućnosti i ranije. needless to say da ja nemam ni najmanju namjeru to napravit.
trećeg nisam nikad ni vidjela, ali sam se uvjerila da imamo isti smisao za humor (dečko je bio zapisničar na plenumima ff-a tokom blokade). nea ga je, međutim, vidjela i misli da bi bio savršen za mene.
četvrtog mi je našao fenomenalni patuljak, kalin dečko. kandidat in question je pretili (nebitno, ali zanimljivo u ovom kontekstu) neonacist (treba li i spominjati koliko je to bitno?).
tu je i peti za kojeg advocira mejš. istina, od svih kandidata, on je jedini koji mi je privlačan i donekle zanimljiv, ali postoji jedan mali problem – dečko barely zna da postojim (a i to je možda preoptimistična izjava).

sad kad ovo sve pogledam na papiru, vidim da sam u krivu kad mislim da nemam nikakav ljubavni život.

however, usprkos svim tim divnim prijedlozima od strane mojih najbližih, ja se držim svoje odluke da čekam svog dečka. on će imat sve šta želim i bit će savršeno (ma koliko nas u novinama uvjeravali da savršena ljubav ne postoji i da je slika koju o njoj imamo zapravo samo rezultat utjecaja knjiga jane austen, ljubića ili holivudskih romantičnih komedija ili drama). i neće mislit da sam preslatka, šta je kalino objašnjenje za to zašto mi tipovi ne prilaze (honestly, meni nije ni stalo da mi prilaze, ne idem zbog toga među ljude, a nakon što sam ovog tjedna čula za curu koja izlazi van samo s tom mišlju, da će baš tu večer upoznat tog nekog, nadam se da nikad ni neću. jer kolike su šanse da ćeš odmah čim izađeš s takvim ciljem na umu doista i upoznat Njega? tužna egzistencija prepuna razočaranja to mora biti. i jest, ako je suditi po riječima cimerice dotične djevojke).

***

u subotu si kupujem role pa pravac jarun ili bundek,
a na ideš?festivalu su skejteri i na to želim ić.
htjela bih si uskoro kupiti i bicikl,
u pastelno žutu ću ga obojati :),
a nadam se i da ću moći i na arcticse, ako mi kolegica na poslu bude dovoljno susretljiva.
o drugoj tetovaži još razmišljam jer želim nešto originalno, a zasad nemam ideje.
kolač koji ću peći kad dođem doma će najvjerojatnije biti s pistacijama i breskvom.
veselim se i moru, hreliću, teatru i koralini :)
a novi elle je odličan, iako nije, i bilo mi je super sinoć ga čitat četri sata, lakirajući usput nokte (svaki prst u drugoj boji jer se nisam mogla odlučiti za jednu; a kad su mi sve tako lijepe :).
jedino je falila nesica vanillla da moment bude savršen :)

panda je dobila slom živaca i dala otkaz.

2009-05-20T19:51:00.002+02:00

bakice ga gnjavile, dedice mu vikale da propagira komunizam, a dječica vukla za ruke i noge. plus, vani je vruće i sparno, a pandino krzno jako grije.

kali me odjebava zbog steady boyfrienda, nea ima gripu, sneki uči, mejš je odsutna u svakom pogledu.
tako da mi se društveni život svodi na volontiranje i knjige, a ne da mi se ić doma i posvetit se novom izvoru prihoda, a kasnije i onom starom.

kad si ja nađem steady boyfrienda, onda ću i ja vas odjebavat, ali ja ću imat dobru izliku jer će on bit the one, a ne znam koliko je fenomenalni patuljak kalin the one. no, bumo vidli. možda ipak dočekam taj pir na koji toliko dugo želim ić..

brine me i faks lately jer ne znam kako ću ga završit, al o tom nekom drugom prilikom, u nekom jako dugačkom i depresivnom postu.

trenutačno izbjegavam realnost planiranjem šopinga i raznih druženja, jednog dana, kad svi budu frei, da se mogu posvetit MENI.

pop songs break your heart.

2009-05-17T15:22:00.003+02:00

al baš su lijepe :)
i vani je sunce, što me raduje dok sam unutra, u klimatiziranom prostoru,
i dan je spor i lijen i nikad mu neće doći kraj
i htjela bih da do kraja dana budu tri sata,
vani toplo i sunčano,
unutra mirno i muzično.

opet volontiram i to je divno.
ne družim se s ljudima koliko bih htjela, što mi je žao jer su mi ovog puta svi super,
i nisam dosad ni jedan film još pogledala, čak ni godarda (nevjerojatno, znam),
i zbilja je šteta da se toliko pozitive dogodilo baš u tjednu najveće negative
jer je moglo biti super.

srećom, tu su pande to make your day :)

Let me tell you about the very rich.

2009-05-10T20:28:00.000+02:00

They are different from you and me. They possess and enjoy early and it does something to them, makes them soft where we are hard, and cynical where we are trustful, in a way that, unless you were born rich, it is very difficult to understand. They think, deep in their hearts, that they are better than we are because we had to discover the compensations and refuges of life for ourselves. Even when they enter deep into our world or sink below us, they still think that they are better than we are. They are different.“

Glupost.
Rečenica u italiku.
Updike nam u predgovoru pojašnjava kako je Fitzgerald potekao iz siromašne obitelji, iz srednje klase, at best, te mu je bilo bitno da razumije bogate. Shvaćam da mu je moglo biti bitno, no što je tu toliko teško za shvatiti, nije mi jasno. Čitav ovaj citirani odlomak samo je otkrivanje tople vode. Zato mi se priča i nije čitala i da mi nije konstanto bila u mojoj maloj pretrpanoj torbi opremljenoj za sve moguće situacije te da busevi nisu kasnili češće no inače, ne bi ju ni pročitala.
Drago mi je da jesam.
Vraćala sam se na zadnju rečenicu više puta, kao što uvijek radim kad hoću još.
Strašno sam se uživila u Ansonovu priču. I svidio mi se Anson, tragičan kakav je.
Poslije sam bila tužna. Duh priče se poklopio s trenutačnom situacijom u mom love lifeu koji me, u svojoj iluzornoj stabilnosti, dostiže svaki tjedan sve više.
Depresivno, ozbiljno, za izbjegavat (a u tome smo dobri, srećom).
I druge sfere života su obojane istim neveselim bojama. Ili bezbojne, kako se uzme.
Sve u svemu, život mi ubija životnu radost.
Crpi ju poput inkubusa.
Samo što nije zgodan poput vampira.
(npr. onog s kojim sam pomalo opsjednuta zadnjih dana – my inner adolescent me je sad posve preuzeo i ja nisam sposobna za nikakav zreli razgovor. zapravo, za nikakav razgovor, period. samo za downloadiranje što više njegovih slika i kašnje blesenje u iste.
when i snap out of it, znat ćete poprilično jasno – neću vas više pitati da mi ponovite što ste upravo rekli, po deseti put u pet minuta.
i zato ovaj post nema neki smisleni kraj jer su mi misli opet odlutale na njega koji nije ni zanimljiv ni duhovit, čak ni higijena friendly, ali eto... dobro izgleda na desktopu ;)

htjela bih provesti dan s patti smith.

2009-05-04T15:39:00.002+02:00

svitanje, zoru, jutro i noć.
u tišini ili razgovoru.
ona bi o rimbaudu, ja o hugou.

htjela bih ići u kukače s mamom,
čitati bratove pjesme,
gledati tatine slike.
htjela bih imati mačka,
koji ne bi bio moj,
naravno,
jer mačke nikom ne pripadaju.
htjela bih da mi moj mačak jedne večeri,
na povratku kući,
priđe,
zaplete mi se oko nogu,
predući.
tako bih znala da me želi.
i mačak i ja bismo
uputili se u,
sada zajedničku,
podstanarsku sobu
pili mlijeko,
uživali u pogledu na susjedstvo.

htjela bih da mi se pariz svidi.
i london, također.
ako ne pariz,
onda marseille.
i da potom živim tamo,
u gradu kojeg volim,
gdje osjećam da pripadam.

uzbudljiv život recepcionistice firme koja proizvodi čokoladice

2009-04-17T12:30:00.002+02:00

odlazak na počinak u 1.
dizanje u 3. jaki grčevi u trbuhu.
dizanje u pol 7. isti razlog.
spremanje za posao (ah, savršen make-up danas, savršen!).
putovanje na posao.
pauza na autobusnom kolodvoru. opet grčevi.
dolazak na posao s 5-10 min kašnjenja (damn! a mogla sam savršeno stić. a prvi dan mi je....).
zvanje kurira da dođe po poštu i da nam obavi dostavu čokoladica s kokosom.

doručak: neka čokoladica.
kratki posjet kolege kojeg doživljavam kao starijeg brata (kojeg sam uvijek htjela imat :)
odlazak s "big brotherom" do kužine na kavu. on će espresso, ja ću što veću caffe latte.
snack: neka čokoladica.

provjera mejla. stigla je rezervacija koju čekamo. forvardirenje mejla.
pretipkavanje liste zaposlenika po imenu da mi se bude lakše snać.
kuhanje kave i donošenje sokova za klijente.
raznošenje pošte.
pauza u kojoj sam na misiji da saznam di se u blizini recepcije može zapalit.
već je podne i treba mi nikotin fix.

5 minutes later: mission acomplished i ja sretna pušim u hodniku.
kvazi ručak: još jedna velika kava s mlijekom i čokoladica (treća vrsta).

provjera fejsa, gmaila, twittera, devianta i flikera.
istraživanje di kupit karte za killerse u sloveniji.

našla ;)
(ako mi se neko želi pridružit - mejl znate ;)

visenje na netu, razmišljanje o još jednoj cig kad bude lunch brake.
zivkanje judi da im je stigla hrana.
preuzimanje pošiljki.

očajavanje jer je tek 1 sat.

there better be a great afterwork party tonight.

volem/ne volem

2009-04-14T15:47:00.001+02:00

volem:
miris acetona
miris boje za zid
miris gela za kosu

ne volem:
stav da čovjek nema pravo željeti vlastitu smrt/oduzeti si život
kad sugovornik uporno okreće razgovor na nešto o čemu sam već rekla sve što sam imala
kad sugovornik ne shvaća da je naporan u svom inzistiranju na toj jedinoj temi

zašto ne bih htjela biti vozač autobusa i druge priče.

2009-04-13T15:45:00.001+02:00

zato jer bih kao bus šofer bila anksiozna svaki put kad bih odlazila s koje stanice. uvik mi je krivo kad neko trči na bus pa ne stigne, a kad bi bila vozač, stalno bi se ogledavala da vidim ima li možda tko u blizini da trči, jednom rukom mašući, a drugom držeći pet vrećica sa spizom.
i zato bi moja ruta redovito kasnila (zbog čega je očito da je bolje da nisam išla u školu za bus šofere).

moj brat je jednoć tija bit vozač autobusa. to mu idealno zanimanje, reče tad. samo sidiš i dobivaš dobru plaću. nisam dijelila njegovo mišljenje ni prije ni sada. mislim da je bit vozač busa puno napornije nego li se čini. hooligans alone su već dovoljan razlog da ne smatramo to zanimanje praktički „lađenjem jaja“. a još ako tome dodamo bakice sa onin torbama na kotačiće koje se upiru da stignu do zadnjih vrata, što je, kako vam gore objasnih, moja busšoferska fobija, vidimo da je bolje ne bit šofer autobusa, ako ikako možemo birat.

***

my best days are with you

lyricsi pjesme subwaysa koju često slušam zadnjih dana (subwaysa koji su me, uzgred budi rečeno, oduševili i žao mi je što neće nakon praga i do nas svratit).
ima dosta tih pjesama čije lyricse jedva čekam zbilja moć na nekog primijenit. srećom pa imam bogat unutarnji život i volim maštat pa mi nije teško ni sad, a i empat sam pa se lako uživim u tuđu situaciju (koju možda nikad nisam ni doživjela; i tell ya, zna biti pravi problem, ta empatija – dogodi mi se da gledam nešto na tv-u ili čitam knjigu i posve nesvjesnoo se toliko uživim u lik da postanem on/a pa se obrecnem na cimericu da šta mi smeta sad kad sam pissed off jer su me upravo otpustili ko tehnološki višak.
pa me ona gleda.
pa ja skužim da ne radim u tvornici automobila.
pa se vratim u stvarnost i promijenim program.)

***
nedavno mi je jedna djevojka koju sam upoznala tek tog popodneva rekla da ju oduševljava moja iskrenost i otvorenost. iznenadilo me ovo „otvorenost“ part. ne da sam inače lažljivica ili krijem svoje misli ko zmija noge, ali se doživljavam kao zatvorenu osobu.
no nakon kratkog kontempliranja o temi, zaključila sam da to ovisi s kim razgovaram. baš kao što i razina moje komunikativnosti ovisi o mom sugovorniku. ponekad nema kraja mojoj bujici riječi, a nekad jedva da i riječ prozborim (češća opcija, a u sljedećoj rečenici saznat ćemo i zašto).
zato jer više volim konverzaciju jedan na jedan. volim biti u centru pozornosti, ali samo jedne osobe. kad sam u većem društvu, čak i među najbližim frendicama, i sve me slušaju i sve zanima to što pričam, osjećam se nelagodno pa zbrljam to što želim reći, sve sa željom da pogledi čim prije padnu na nekog drugog. zato obično moram davati dodatno pojašnjenje svojih misli jer uvijek iznesem kraću, pomalo zbrda-zdola, verziju.

***

vani je sunčano, toplo i puše povjetarac.
temperatura zraka, predmnijevam, 20 celzijevih stupnjeva.
sredina je jutra, pogled mi pada na procvalu voćku u gazdaričinom vrtu,
uvjeravam se da ne želim sad biti s njim.

autosugestija mi nikad nije išla.

postcard of a painting

2009-04-11T15:44:00.000+02:00

jedna od pouka koje sam izvukla iz nedavnog puta u prag je da razglednice ne kupujem na kioscima i u tobacco shopovima, već da čekam zadnji dan, kad sam već obišla sve što sam stigla, pa da kartoline kupujem u suvenirnicama sightsa jer se tamo nađu one mnogo ljepše i zanimljivije (uz izuzetak jedne suvenirnice u centru, u onoj ulici kad se od kafkine kuće ide prema filozofskom, a u kojoj ima za uzet ne samo odličnih razglednica, već i drugih jednako zanimljivih, ako ne i zanimljivijih, suvenira (npr. crno-bijeli broš na macu ili odlična majica na kafku koji šeta ulicama svoga grada, a ispod piše prague ili praha, ne sjećam se više. to dvoje ću si naručit po nekomu tko sljedeći bude išao tamo :) )

e sad, odjeća, beherovka, figurice vještica (*sigh* i to ću si naručit – ponestalo mi kruna pa ih nisam uzela ovog puta) i kartoline na kafku i eerie dolls iz muzeja igračaka jesu dobra uspomena i podsjetnik na proživljeno, no moji madeleine kolačići su fotke. na eskurziji nisam ništa slikala i gotovo se i ne sjećam kako mi je bilo, što sam sve radila i gdje sam bila (uzevši u obzir da ono čega se sjećam i nije baš najljepše, tim bolje; zapravo, jedina pozitivna sjećanja s tog putovanja su mi figurice vještica, pirsanje i sam prag.).
na ovom sam viaggiu zato okidala fotić svako 5 minuta. nedovoljno.
no ipak dovoljno da si zagorčam život za fistt jer je trebalo obradit oko 25 potencijalnih fotki. a za svaku obradit mi treba po 2-3 sata nakon čega dobijem minimalno 6-7 verzija od kojih mi je svaka podjednako dobra pa blesim u ekran utterly sleep deprived i pokušavam dokučit je li bolje da se na slici vidi ona točkica tamo gore u lijevom kutku ili ne.
točkica koju, naravno, ne primjećuje nitko osim mene koja u istu sliku buljim već 5 sati bez prestanka,
a koja mi se čini užasno bitnom za feel čitave fotke pa dobijem mali slom živaca, ugasim laptop i odem nezadovoljna spat. pa se kudim. te ja ne znam slikat, te slike ništa ne valjaju, ta slika mi ništa ne govori, nema priče, nema potrebe da se netko vraća njoj, ne budi emocije, ne bi je nikad stavila na desktop, a kamoli kupila pa obisila na zid. a o nekakvoj karijeri u kavom časopisu (modnom ili kakvom drugom) da ne govorim. you suck, nikad fotografa od tebe, a sad ajde leć.
ne moram ni spominjat da se nakon sat vremena dižem iz kreveta, palim laptop i ponovo uspoređujem verziju s točkicom s onom bez nje.
na kraju, u 8 ujutro, dok sav neumjetnički svijet tek započinje dan, ja svoj završavam ostavljajući cimerici poruku na vratima: ajd pliz, kad se digneš, dođi mi pogledat par fotki da mi kažeš koja je bolja.
i onda ona odabere neku treću verziju i vrati me na početak.

a kako to izgleda kad sam u procesu stvaranja nekog pisanog djela, bolje da vam ne pričam.

Easter Weekend....

2009-04-10T16:47:00.001+02:00

Easter Weekend...., originally uploaded by magic fly paula.

sretan uskrs svima koji ga slave :)

mene čekaju knjigice i filmovi (mmm, silent light, baš se radujem :)
a kali će mi iz zagorja donit mesine (da citiramo ingenioznog prevoditelja kino verzije "twilighta" :D) i kolač od đumbira (her latest flame - radiće ga prvi put so let's keep our fingers crossed da ne prođe ko "crvenkapica" :D
imaću i novine od dan prije jer ih najvirovatnije neću stić pročitat zbog fistt-a i muziku i kakvi-takvi pristup netu... ma divota :)

morning in the sunroom

2009-04-08T17:33:00.001+02:00

morning in the sunroom, originally uploaded by lauren.rabbit.

vani pomalo i je ovakav feel, a i da nije, evo slike just because i zato jer je lauren fenomenalna (za one koji ju još nisu otkrili ;)

zbunjuju me ljudi oko mene.
čak i kad se postigne nekakav dogovor, opet je sve awkward and i don't know what to do.
i wish that everyone would clearly state what they want out of a relationship (ne veze, nego odnosa). meni trebaju smjernice. i'm a smjernica person.

i moram smanjit broj bendova koje prihvaćam as friends na ms. svašta se tu prošvercalo, većina jednog dana baš poput ovog - toplog i pospanog.

Do you remember kissing here?

2009-04-08T12:48:00.001+02:00

Do you remember, originally uploaded by emilie79*.

šetala sam sinoć jednom alejom na putu do mejš.
drveće je mirisalo apsolutno savršeno (kaže nata da su lipe, a mejš i ja sumnjamo u to pa molimo da nas netko prosvijetli i kaže nam točno što to uljepšava olfaktorni dio našeg hoda).
noć topla, najljepša proljetna noć koju nebo može kreirati.
mace prelaze cestu, neoprezno kao i uvijek,
bebe mi se osmijehuju i mašu gledajući roditeljima iza leđa,
a ljubavni parovi kao naručeni svi izmigoljili baš sad.
vrijeme, noć i atmosfera idealni za zastajat svako malo po putu da bi dečka poljubila u vrat.

a mi sve single.

ali zato imamo fotografiju :)

(tko ovdje točno prepozna parafrazu, častim ga sladoledom :)

red je na jedan happy post.

2009-04-08T11:20:00.003+02:00

nešto ko happy dox (bolje: happy reality).

obrađujem i biram fotke za svoju prvu izložbu i ispaljujem na živce jer imam po mali milijun verzija jedne te iste slike, a sve su mi jednako dobre (ili većina njih).
u knjižnici sam, vani je sunce, a ja kišem i razboliću se.
sanjam čudovišta.
horoskop mi kaže da danas neću moć donosit odluke (no kidding).
opet nemam xicu pa gladujem mostly.
al zato imam cigareta pa nije sve tako crno (osim katrana u plućima :D).

nije terribly happy post, i know, i'm sorry.

povrh svega, bojim se da mi najnovija simpatija podupire skinse.
zato i sanjam ta čudovišta.

oh, wait! ipak imam nešto dobro za kraj:
plan b i ja smo prijatelji na twitteru :DD
lijepo je to. ja jako volim plan be :)

idem sad malo na sunce pa da si utvaram da ću tako spriječit prehladu.

strašno sam nostalgična ovih dana.

2009-04-06T02:15:00.001+02:00

čitam članak o balaševiću i najprije se zaustavim kod slike njega i njegovih kćeri, negdje iz '80-ih, pretpostavljam, kad su djevojke još bile djevojčice. ljeto je i jedna od njih nosi baden kostim bijele boje na šarene točkice. pažnju mi najprije privuče upravo ta fotografija jer ovog ljeta želim nositi upravo jednodijelni kupaći kostim, da mogu skakat u more, ronit i plivat u potpunoj slobodi, a ne da se mislim je li mi možda sisa ispala pri zadnjem izronu.
a onda, čitajući članak, dođem ponovo do te fotke koja se nalazi na zadnjoj stranici, i ovog puta pogled mi s kupaćeg kostima skrene na nasmiješenog balaševića s kćerima u naručju. i sjetim se tate.
ne mislim često o njemu, čak ne mogu reći da ikad osjećam da mi fali jer izgubila sam ga previše prerano da bih znala što bi mi to točno trebalo nedostajat. ali vidjevši taj isječak iz obiteljskog života balaševićevih, sjetim se fotki mog tate s bratom i sa mnom, a koje datiraju iz otprilike istog vremenskog perioda, a na kojima je on jednako sretan kao i đole sa svojom djecom. i poželim da sam doma, da mogu iz ormara izvuć stare albume i gledat njegove slike. i naše, s njim. i uzet si koju da ju zalijepim na zid jer mi fali. moj tata mi fali. i dalje ne mogu točno reći što točno, koji njegov postupak, riječ ili navika, jer ih se ne sjećam, ali mi fali dovoljno da svako malo zastajem dok ovo tipkam, grizući usnicu i s knedlom u grlu.

ovaj post nastaje s dugim pauzama.

jučer je bio dan kad sam trebala plakat. ne znam imate li ikad taj osjećaj kad želite plakat i s tim ciljem dođete doma, ugasite sva svjetla i električne naprave, spustite rolete, zavučete se u krevet s toalet papirom (praktičnije od maramica), izdahnete i očekujete suze.
no, ćorak. ne gre. i onda zaspete i spavate kojih 14 sati jer sve boli i ne želite danas biti dio svijeta.
a po buđenju, spremne da opet budete your old cheerful self, dočeka vas novi podsjetnik na suze u nedjeljnom, „lakšem“, izdanju novina.
danas je dan kad me čeka komuniciranje s kolegama iz svih sfera mog profesionalnog djelovanja i dan kad nije dobro biti sjetan, zamišljen i u svom svijetu, a ja se osjećam ranjivo i krhko poput maslačka dok mu haljinica ne požuti.

no.
srećom pa sam dobra glumica.
(nadam se. mrzim kad nanjuše da nešto možda nije u redu pa me onda to i pitaju, a ja, jer ne mogu lagat, i najobičnijem prolazniku kažem istinu. koja ih ne zanima, they're just being polite.
zbilja bi trebalo smatrati znakom lošeg odgoja pitati poznanika: kako si?.)

opet je bija cili dan na chatu, a nije mi se javija.

2009-04-04T11:14:00.000+02:00

kaže kali.
naime, što? njen fuck buddy i ona su se posvađali pred koja tri-četiri tjedna oko toga što ona njemu daje više nego on njoj. i s punim pravom je moja prijateljica postavila ultimatum. „il mi uzvrati istom mjerom il je priči kraj“.
očito je priči kraj.
„al onda će se on meni javit kad mu bude dosadno, ili šta već, i očekivat da nastavimo di smo stali. e pa nećemo.“ „nego šta. you gotta stand up for yourself. you're a strong, independent woman.“
(za one među vama koji prepoznaju film iz kojeg je ovaj citat:
1) :)
2) gledala sam ga već toliko puta da sad već znam i njene replike
3) nisam ga gledala toliko jer mi je film dobar, on zgodan ili knjiga dobro napisana, nego samo zato jer volim njegove zube, osmijeh i neke facijalne ekspresije. a sad možemo dalje s tekstom :)

ista je priča, možebitno, i sa mnom i Rokerom. poprilično sam sigurna da me je zasad registrirao kao curu koja se zanima za njega, što i nije daleko od istine, ali nije ni posve točno. negdje u budućnosti, proričem ne tako dalekoj, shvatit će da bi me htio upoznat i čak možda biti sa mnom. ali tad će biti kasno. već je i sad kasno jer mi je netko drugi na pameti (nevjerojatno, ali zove se isto kao i moj Fatalni, isto je plav, isto ima lijep osmijeh, ali i nešto što Fatalni nema – lagano vampirske zube :p). i tad, kad Rokeru se napokon upali lampica za romansu, i'll be long gone. il zauzeta for real il zauzeta u glavi (neću reći „u srcu“ – post je već dovoljno cheesy).

ovog tjedna sam upoznala i jednu curu s kojm se nisam apsolutno fantastično složila (napokon, vrlo kratko smo pričale), ali smo se „našle“ dovoljno da se dogovorimo za izać van skupa u petak. na kraju cura otkaže, a ja odem na nešto drugo što mi je, priznajem, izgledalo izglednije za zabavit se pa mi njena košarica i nije preteško pala. međutim, na toj kavici smo se dogovorile da bi mogle skupa i petkom u jabuku, koju je ona tek nedavno otkrila (još jedna zagrepčanka s tim otkrivenjem), te nas je, društvo koje je bilo tada s nama na kavici, poprilično nagovarala da odemo tamo već sljedećeg tjedna. nikome nije odgovaralo pa dogovor nije pao. međutim, kako sutra kali i ja mislimo u jabuku, a ona je bila toliko zagrijana za ideju da idemo skupa, ja ju pozovem. i cura opet neka izmotavanja nabaci.
e sad, kad smo se upoznale, bila je poprilično popila pa možda nije sigurna bih li joj bila jednako simpatična i u trezvenom stanju. možda djevojka zbilja ne može zbog nekog razloga dat mi decidirani odgovor. a možda se jednostavno boji riskirat i uletit nešto šta može završit katastrofom i/ili dosadom, ali može i biti super. možda bi zbilja tila upoznat nove ljude i proširit krug prijatelja, ali onda u zadnji tren odluči da joj se ne da zajebavat s teretom upoznavanja nove osobe. što je pogrešno ako su joj cilj/želja novi ljudi u životu. ni ja ne znam što me čeka u druženju s njom niti je ona mene oborila s nogu onaj dan, ali nove stvari/ljudi/iskustva su super. riskirat je najbolja odluka koju čovjek može donijet (jedna od stvari za koje već sad znam da bih naučila svoju djecu, kad bih ih htjela imat. to, i da sa sobom uvijek nose četkicu za zube i kaladont jer nikad ne znaš di će te dan odvest ;). naravno da rizik može završit loše, ali može i ako ideš na sigurno. ako želiš nešto novo/drugačije/bolje, a stalno ponavljaš isto, kako očekuješ da ti se život promijeni? nothing changes if nothing changes.

i da, „yes man“? totalni rip off moje filozofije :D

Glances

2009-04-03T13:14:00.001+02:00

i'm looking at you
looking at me
looking at you.

again
and again
and again.

next time you see me,
say hi.

„A ja bih htio da ako hoću izaći u roza spavaćici – da mogu.“

2009-03-16T09:54:00.001+01:00

Miloš Trakilović, tinejdžer, u Planu B, svibanj '08
(inače iz Tuzle, a sad tko zna gdje, možda napokon u Nizozemskoj ;)

Prije nešto više od tjedan dana imala sam razgovor za posao u jednoj ozbiljnoj firmi što me natjeralo da se napokon potrudim pronaći cipele (jer ne možeš raditi u ozbiljnoj firmi, okružen poslovnjacima u odijelima, u starkama, makar ti i bio samo honorarac). A kad kažem cipele, mslim balerinke. Sviđaju mi se i modeli s potpeticama, no nisam sigurna da bih znala hodati u njima, a i ne pašu mi na robu koju trenutačno nosim.
I tako sam prošla pola centra tražeći crne kožne balerinke s mašnicom koje sam prije 3-4 mjeseca vidjela u top shop-u, ali nije bilo broja. Sat i pol kasnije sam ih našla upravo tamo. A kad sam već u top shop-a, a rebe su mi postale malo preširoke (najgora stvar kod mršavljenja je šta, ako promijeniš konfekcijski broj, moraš kupovat novu robu, a ti nemaš para za complete makeover svog ormara), odlučim provjeriti imaju li i crne rebe, skinny flare, koje već duže vrijeme pikiram. Imaju, ali ne i u mojoj veličini, pa si kupim straight model. Usput si uzmem i kožnu jaknu jer i nju želim poduže vremena, a uz nju dobijem i majicu po izboru na dar, so why not? Kad je bal... O računima ću mislit poslije.
Kako nisam mogla dočekati da navučem nove krpice, a i bila sam malo u stisci s vremenom (job interview je za sat vremena, a još treba doma doć i ostavit sve te vrećice) izašla sam iz dućana odjevena od glave do pete u top shop. Uz to sam nosila i tirkiznu palestinku, rođendanski dar od maše. I tako ja hodam ilicom, s hrpom vrećica u rukama, izgledajući kao svaka druga tinejdžerka i studentica koja ne izlazi u ludnicu i shvatim da sam postala, barem naizgled, upravo onaj tip cure od koje se smatram boljom. Govorim o ljudima koji se od glave do pete obuku u neku marku i misle da imaju stila, bez obzira bio to armani ili zara. I onda hodaju gradom misleći da su vizualno drugačiji i posebni, a isti su kao i svi drugi iz njihova kruga ili s kojima dijele svjetonazor. Čini mi se da je takav stav još i prisutniji među onima koji se oblače „urbano“ i „alternativno“ (navodnici jer urbano ne postoji, a alternativno - jer tako i šminkerice mogu za sebe reći da su alternativne – alternativa su pankericama, rokericama itd. A osim toga, danas, kad je već sve viđeno i nema pravila, barem ne na ulicama neke demokratske zemlje, postoji li uopće alternativni stil odijevanja?).
Smatram se boljom od takvih ljudi jer, barem do prošlog tjedna, moj stil nije spadao u neku kategoriju, bio je samo moj. Eventualno neki sportski đir, al to nije bio moj stil izborom, već slučajnošću. Sliku sebe koju imam u glavi nikako da ostvarim do kraja zato jer nikad nemam dovoljno novaca da si kupim što želim, a nekoć ni dovoljno hrabrosti da to nosim. Jer, kao što reče Miloš, ako mi se taj dan šeće gradom u pidžami i čizmama, zašto ne? Zato jer tad u Hrvatskoj izazivaš previše pozornosti, od bakica u busu koje idu na plac do mladih „urbanih“ i „alternativnih“ ljudi. A ja ne žudim uvijek za pozornošću i ne da mi se objašnjavati zašto se oblačim kao klošar ili klaun.
Zato jer je moda igra. Fantastičan eskapizam. Zato jer me veseli obuć prvo što mi padne na pamet i zato što mi istovremeno i nije i je svejedno što imam na sebi.
Iz tog razloga volim Heathov stil. Njemu je roba bila samo prilika da izrazi svoju kreativnost. Izgledao je ponekad i smiješno i loše, al opet dobro.
Da imam više novaca ili šivaću mašinu, i ja bih bila kreativna na taj način svaki dan. Ovako, nemam živaca za shopping robe (jedini shopping kojeg ne volim) pa uglavnom kupujem ishitreno, samo da to kupim već jednom, zbog čega mi se stil sastoji od robe u kojoj sam svoja i one u kojoj apsolutno nisam. Top shop dizajn od glave do pete definitivno nisam ja, no kad šetam ulicama tako odjevena (a ispalo je slučajno toga dana da sam se obukla baš tako), ne mogu s potpunom samouvjerenošću misliti da sam bolja od cure koja izgleda baš kao ja, samo u drugim bojama, jer bi to bilo licemjerno.
S druge strane, kako mi i nije uvijek stalo što drugi misle o meni, posebice ne prolaznici na ulici, neka me slobodno okarakteriziraju kao curu koja ne zna mislit svojom glavom pa uđe u top shop i obuče se od glave do pete u proljetnu kolekciju.
Ja znam tko sam.
Samo još nisam našla i robu kojom bih to u potpunosti iskazala.

Za nekoga tko smatra da je clothes just that – clothes i da služi, osim onog očitog, za zabavu, igru, izražavanje, kreativnost, zbilja previše razmišljam o ovome.
A opet, clothes i nije just clothes. To je dio moje osobnosti, to je moja osobnost.
Neki komadi.

Majkemi, nekad bi najradije šetala gola.

raspberry devil food cupcakes

2009-03-13T18:57:00.001+01:00

raspberry devil food cupcakes, originally uploaded by honeyandjam.

učlanila sam se u grupu na flikru di se postaju samo slike cupcakesa. i da bi mogla gledat slike tih divinih kolačića, morala san najprije slat group request. ono, "hi, i'm a big fan of cupcakes and would like to join your group". yeah, cuz slike cupcakesa su soo dirty da treba prvo proć selekciju administratora da bi ih vidio.

u posljednje vrijeme dobivam začuđene primjedbe da me se pokušava dobit na mob, a gospođica nedostupna. i to od ljudi koji me poznaju godinama ili cijeli život (like my mother). e pa ponovimo stoga još jednom za sve one koji dosad nisu naučili:
patim od nesanice. spavam svaki drugi dan u prosjeku. kad me se probudi, teško, ako ikako, ponovo zaspem. a i da nije svega toga, i dalje bih gasila mobitel dok spavam jer mi je san veoma dragocijen. dakle, dragi moji pozivatelji, molim vas, zapamtite već jednom - kad sam unavailable, to znači da spavam.
nadam se da je ovo zadnji put da to moram objašnjavat.

When the heart floats

2009-03-06T20:28:00.001+01:00

When the heart floats, originally uploaded by emilie79*.

blue balloons

2009-03-06T20:26:00.001+01:00

blue balloons, originally uploaded by {meghan}.

sad kad mi napokon radi flickr blog, evo malo radosti pour nous :)

spider's playground

2009-03-06T17:18:00.002+01:00

mali pauk šeće mi po grudima.
jako je mali, iznimno, čak. mislim da nikad nisam vidjela manjeg pauka.

nisam ga ubila, naravno. pustila san ga da padne na pod.
u mom selu ne ubijamo pauke.

danas je bio prekrasan sunčan dan kojeg sam provela među šarenim zidovima (ali ne ugodno šarenim, nego šarenim u stilu da se pitate je li dekorater daltonist).

planovi mi se ne razvijaju kako sam ih isplanirala i to me čini anksioznom.

svi su zauzeti,
cimerica u splitu,
nemam šta radit od milijun stvari kojima mogu ispunit vrijeme,
dosadno mi je
i nezanimljivo
i ne želim doma
i ne želim spavat.
imam novu fiksaciju koja mi pravi društvo ovih dana kad čak i oliver ima bogatiji društveni život od mene.

i povrh svega, nemam ni inspiracije za pisanje, sad kad bi bilo najkorisnije, da si imam čime ispunit vrijeme.

da imam veće kuhalo ili kuhinju, izražavala bi se kreativno kroz mnoga ukusna jela.

ovako ću napravit mini tortu od kao-kaa iz menze.

zašto ne spavam, part one

2009-03-04T11:07:00.001+01:00

...1 AM...

good morning, baltimore... every sound's like a symphony...
ne da mi se kod doktorice.
oke, iću samo ako se stanje ne popravi. pre kolko san popila coldrex? 2 sata. dobro je, fibre ima, al groznica ne trese. we're good, people. šta ću obuć sutra? nikki blonsky stvarno treba smršavit. možda i je. note to yourself: checkirat njen imdb. nije zdravo da je onako debela. ne kužin kako joj to nije jasno. jebeš estetiku. na kraju će završit ko ricki lake nove generacije. samo da ne hodan presporo sutra. i da ne hropćen. fuck, ne smin slušat muziku da se mogu čut kako dišen. dammit, the shaking starts.
whoa, 3 sata. jel san ja to spavala uru? mhm, kaća se tušira. zar u ovo doba dana? pingui... gladan.
ladies choice... e, da nisi gledala hairspray prije spavanja, ne bi ti sad cili soundrack svira u glavi. mrzin kad mi samo jedna pisma gets stuck in my head. rebe? šta ću na rebe? kakvo će vrime bit sutra, uopće? ma nema veze, ionako ću se smrzavat od fibre.
moran robu odnit prat. i revidirat na fejsu postavke za notes.
možda ipak crvene hlače.
my mom worries too much.
da popijen još jedan coldrex? ne mogu, neće bit za ujutro. i sirup moran kupit. ne znan zašto je mary protiv njega, meni baš dobar. kad san ono pisala onaj post o njemu? ah, moj stari blog... ladies' choice... jel treban kapu nosit? koju ću? a ništa, onu novu ću, kaća mi je vjerovatno ionako opet uzela staru.
joj, daj prestani. nemoj trest, nemoj.
ivana, spavaj. ajmo, diši. focus on the breathing. diši. diiiši.
jebiga, ne pali.
jel travolta bija nominiran za šta za hairspray? treba je, ako nije, ne nužno za oscara, al za globus, baren.
kolko je ovo sati, 4? mogla san tako i film dovršit gledat. dobar je za sad. mada mi se čini da day-lewis ponavlja interpretacije. al dobar none the less.
joj, nisan mu trebala poslat onu poruku. ma baš te brige, ionako te ne zna. al to i je problem. al nema veze, kužiš – oni koji te znaju, znaju i šta si mislila, a oni koji te ne znaju, koga briga. je, znan. it's not me, it's my fever talking.
a mogla bi i suknju.
ajme, ne želin kod doktorice. stoposto će mi fibra bit mala i onda će mi opet savjetovat čaj i te pizdarije, a čin dođen doma, fibra će skočit i eto ga na, opet miseci boležljivosti. treba mi my own private lab da si vadin krv i računan leukocite kad je najžešće. il da joj donesen toplomjer pa da vidi da san really sick.
5 sati. oke, očito neću zaspat, so i might as well go to the doctor's.
šta smo ono rekli, rebe, jel? oke.
a sad, focus on the ravan hod.

zašto ne spavam, part two

there will be blood
naked
pijanistica
gone, baby, gone
empire records
rocknrolla,
rocknrolla,
rocknrolla :D

you didn't leave a scar.

2009-02-28T08:31:00.006+01:00

zadnjih dana su mi samo maximo na repetoaru jer je koncert bio odličan i podsjetio me koliko su dečki dobri.

joj, bili su tako slatki :)
bilo je možda 150 ljudi na koncertu, majice se, na žalost, nisu mogle kupit jer im na carini nisu dozvolili da ih unesu (!), plesao sam manje nego što bi se očekivalo obzirom na to da pisme maximo parka upravo na to pozivaju (a štaš, i was tired, volontiranje every day i ostale obveze), al sam zato pjevao puno više. snimila sam s mobitelom najdraže pisme pa se na par snimki fino čuje mene kako uživam pjevajući malo previsoko za moj mezzosopran. nisam ništa fotkala, na veliku žalost, jer sam mislila da nema smisla nosit fotić ako će mi ga zaplijenit na ulazu.
ah, i had a great time :) da bar ima repriza.

nadala sam se da ću nakon koncerta dečke srest negdi u gradu pa da im kažem kako su bili fantastični i da ih pitam kako to da su uopće izabrali hrvatsku (bilo je skroz slatko kad je paul, pjevač, na početku seta nam davao pozadinu nastanka jedne pjesme i onda kad je publika raznježeno zaurlikala – da, i to se može – jednako raznježeno te iznenađeno i zadovoljno rekao: oh, you understood me!
naime, dečki nisu znali što očekivat: oće li iko uopće znat ko su, oće li na kraju svirat za 20 ljudi i oće li ti isti ljudi znat makar refrene. naravno da su znali ;) in fact, toliko smo bili dobri da su zbog nas promijenili već dogovorenu set listu i za bis nam odsvirali nešto po našoj želji, što inače nikad ne rade. but for you guys... :)
(ako netko zna da to i inače rade, please, don't tell me, i don't wanna ruin the magic.)

i tako sam jučer, slušajući yet again maximo, shvatila da mi njihove lyrics pašu u velikom broju životnih situacija i da znaju savršeno objasnit the way i feel. inače se zadnjih mjeseci or so izražavam kroz movie quotes, a kroz lyrics konstantno, a sad samo kroz maximo. jedina je šteta što quotes vučem iz pomalo opskurnih filmova ili onih koji i nisu toliko popularni u mom društvu pa čak ni najbliže frendice ne znaju na što se referiram. no nema veze. meni bude lijepo.

idem u prag krajem mjeseca. već sam bila tamo i to je jedino što mi smeta kod ovog putovanja. ne znam, imam neki osjećaj that i'm running out of time il nešto (ne da sam tek sad postala svjesna kratkoće života, toga sam svjesna od dvanaeste godine) pa mi je pomalo šteta ić negdi di sam već bila kad ima još toliko mjesta za posjetit. so much to do, so much to see... which is why bih ovog ljeta htjela volontirat u francuskoj, u parizu, ako bude moguće, jer tamo želim ić, a ne u italiji, jer tamo moram ić (studiram talijanski, a u italiji bila samo jednom, sa minus tri mjeseca).

u prag je trebala ić i kali i posjetit sa mnom neki drag queen bar.
ne znam jesam li vam to već rekla, ali strašno su mi dragi transvestiti. ne znam zašto. isto vrijedi i za ribare, skejtere i brejkere.
enivej, kali ne mre ić, ali zato ide mary koja mi je obećala da ćemo ić vidit moje dečke. jedva čekam :)

i naravno, kao dijete koje dane provodi sanjareći, već sam si u glavi stvorila priču kako ću pronać svoju soul mate u nekom od tih divnih muškaraca/žena te živjet, bar neko vrijeme, na relaciji prag-zagreb.

(pišem dugačke postove lately i znam da to nije preporučljivo za blog formu (što kraće i što zanimljivije, molimo!) te se ispričavam ako vas umori čitanje ovolike količine teksta, ali kad me pukne inspiracija, teško je prestat.)

još jedna dobra stvar u vezi nadolazećeg putovanja je i tetovaža koju si mislim tamo napravit budu li cijene i dalje kakve su bile pred kojih 7 godina, kad sam tamo bila prvi put. a ako su cijene iste ko u zg, isto ću si je napravit u pragu, budem li imala para, jer je priča bolja kad kažeš ovo mi je tetovaža iz praga ;)

i ne, neću si tetovirat i went to prague and all i got was this tattoo ;)
a ako ju ne napravim tamo, budem po povratku u zg, čim skupim lovu.

to će mi bit druga tetovaža, na mjestu savršenom upravo za nadolazeće tople i vruće dane jer će bit izložena svim znatiželjnim pogledima, a to mi je i cilj ;)

kad sam bila doma za božić, mama je komentirala moju tetovažu riječima ma lipo je to kad si mlad, al šta ćeš kad ostariš? na što je savršeno replicirala mary: kad ostarim, ionako će svi bit tetovirani. i pirsani. osim toga, ne mogu živit danas brineći se o mogućoj, ali ne i definitivnoj budućnosti (napokon, ko kaže da neću umrit sutra?) jer onda ne živim.
sadašnjost je ionako prekrhka i prekratka da ju ne bi iskoristili do maksimuma.

druga pozitivna stvar vezana uz starost, a koju sam također čula ovih dana, je i ideja koju sam dobila od gwyneth paltrow.
žena je, naime, obožavala pušit (cigarete, da ne bude zabune). prestala je u prvoj trudnoći i to joj užasno fali. voli sve kod cigareta, baš kao i ja, al mrzi što su loše za zdravlje, baš kao i ja (s tim da meni smeta i ona žućkasto-smeđa mrljica na srednjem prstu). stoga jedva čeka napunit 70 pa da može ponovo se počet trovat.
ja mislim negdje u 50-oj. eventualno u 60-oj. ko će čekat 70-u ;)
naravno, bude li mi penzija dopuštala taj luksuz ;)
a prestat ću morat u listopadu o.g. i još mi ta činjenica nije postala stvarnom.
najgore je što više nisam samo rekreativni pušač, već pravi ovisnik (kako to inače i biva), no ovisnik koji uživa u svakom dimu (s tim da mi najdraža cigareta više nije ona prva u danu, već ona zadnja, taman prije spavanja. mmm, nice :D
zato volim ić spavat ovih dana).

a jedna smiješna stvar vezana uz cigarete koja me jučer nasmijala je tekst jedne stare reklame.
bijela podloga, nikakve slike, samo na njoj crnim slovima piše:
for more information on lung cancer – keep smoking.

(još nešto sam primjetila kod svog stila bloganja – filozofiram znatno više nego u real lifeu i ponekad malo popujem. ne znam jel vam to smeta :) i hope not :)
no zato to sve kompenziram u stvarnosti – ili šutim ili pričam gluposti. iz tog razloga oni koji me poznaju van virtuale, a ujedno i čitaju moj blog, dobiju the best of both worlds ;)

ovo pišem u wordu i tek sam sad vidila koliko je dugo. i'm really, really sorry :) obećajem da će sljedećih 10 postova bit u twitterskoj formi :)

kriminal.

2009-02-26T08:26:00.002+01:00

neki dan sam častila cure ručkom u mede bonovima s doxa :D
bilo je very sex i gradish (sad bi me anglisti zatukli zbog ove izvedenice :D), probale smo neka nova jela, jako lijepo popodne.
i na tom se našem ručku povela rasprava o fejsbuk i općenito internet stalkiranju (pri čemu se ovo zadnje odnosi isključivo na stalkiranje preko društvenih mreža).
naime, što? kali i ja gledamo profile tipova koji nas zanimaju, a maša je protiv toga, ona više voli upoznavat ljude face to face.
gle, mašo, volim i ja, al kad nemam di srest te ljude i fejs mi je jedini izvor, onda to i radim. osim toga, profili su im javni i očito im to ne smeta, štoviše, možda su im baš zato i javni, da ih checkira tko god želi, dobije ideju o tome kakve su osobe i možda odluči hoće li im prići jednom kad se sretnu u nekom klubu ili slično. treće, it's just fejsbuk. četvrto, to je društvena mreža kojoj je cilj spajat ljude. peto, ne visim na netu 24/7 pa samo provjeravam šta ima novo kod njega. šesto, na taj način vidim u kojem je điru tip, jel kreten (al to ne moš doznat preko fejsbuka, kaže maša. možeš, itekako.), a možeš i saznat di tip izlazi pa da ga napokon upoznaš for real. što nas dovodi do sedmog – fejs stalkiranje štedi vrijeme i energiju. uz to, jednom kad se navučeš na to, teško je prestat jer je crv znatiželje uvijek jači.
na ovo je maša rekla da njoj to nije u redu, ne čini joj se ispravnim, a kali joj je potom skrenula pozornost da je to zapravo jako slično njenom raspitivanju o tipu kod zajedničke poznanice (kakav je, šta voli, di izlazi), pri čemu dečko ni ne zna da znaju iste ljude i da se maša raspituje o njemu. nije li i to oblik stalkiranja, zaključila je kali.
maša je rekla da to nije isto, no u našim očima je veoma slično.
u oba primjera imamo raspitivanje o nekomu tko ne zna da nas zanima, doznavanje informacija iz druge ruke, a na osnovi kojih procijenimo kakav je tip i vrijedi li i dalje stremit ka upoznavanju.

ostavljam vama da prosudite što je moralnije, recimo to tako - mašin pristup, naš ili ni jedan.

jedini problem kod oba je što se, kad napokon upoznaš dečka, moraš pravit blesava dok ti priča stvari koje već znaš ;)

jeste li ikad pokušali telepatijom nekoga natjerati da vas nazove?

2009-02-25T08:25:00.001+01:00

well, it doesn't work.
kad mi se napokon javi, držat ću ga u neizvjesnosti barem tri dana pa će vidit kako je to.
inače nisam osvetoljubive prirode, al ovo stanje iščekivanja u kojem si svako malo provjeravam mejl i fejs je za poludit.

stigle nam mačkare jučer.
ne volim mačkare. kaže kali da joj nije jasna isforsiranost veselja na baš taj jedan određeni dan u godini. exactly. ko da i ostalim danima ne mogu glumit (ne glume; kako ko) da su nešto što nisu.
kao etnolog, naravno da znam sve što se krije u pozadini predkorizmenog običaja i mogla bih vam sad tu podastrijeti jedan pravi znanstveni tekst (napokon, to mi je i tema diplomskog), ali ovom bih vam prilikom samo htjela reći koliko me sve to živcira.
jedina dobra stvar su krafne.

boys are cute :)

2009-02-19T11:18:00.002+01:00

pogotovo jarci, u svojoj inertnosti (ne, ovo nije mašin utjecaj ni vjerovanje u horoskop, znate da ne trzam na te stvari, nego iskustvo – od treće godine sam okružena njima, otkako mi se rodio mlađi brat, pa vam ovo pričam iz prve ruke). dakle, jarci nikad neće prvi prić curi što je oke, za njih, ako su zgodni/slatki, kao moj brat, na primjer, pa ih curice salijeću htjeli, ne htjeli, ali i što je frustrirajuće za curu kojoj dotični jarac zapne za oko (u mom slučaju pogotovo frustrirajuće jer gotovo uvijek padnem na te muške koze).
my latest fling se, međutim, malo preračunao – ja sam napravila prvi korak, ali drugi nemam nikakvu namjeru. dosta mi je putting myself out there i onda da me poklope. stoga, dečko, reakcija!

naslov ipak nije sarkastičan, kao što bi se iz nastavka teksta dalo zaključiti. boys ARE cute :) njihova zbunjenost i njihova sigurnost, njihovo neznanje i njihovo kuženje stvari, njihovi hobiji i opskurni interesi, njihova proaktivnost i praktičnost, njihov pogled na svijet (boys sve vide puno jednostavnije, kao cure kad su bile djevojčice; neki dan sam se sjetila kako mi kao maloj nije bilo jasno zašto odrasli toliko kompliciraju, zašto jednostavno ne odu TAMO i učine TO i TO, kažu TO i TO. kad ja buden velika, ja sigurno neću tako, mislila je mala ivana. ah! how little did she know. no mislim da bi bila zadovoljna da me vidi ovih dana :)
bijo sam jako proaktivan, znate. zvao strance (čega se grozim), upoznao svog prvog talijana s kojim ću, u zamjenu za poduku iz hrvatskog, vježbati talijanski, prijavio se na FISTT pa sad smišljam koncepciju (trebaju mi nove fotke, btw. ne toliko nove koliko s novim motivima. selfportaits are great, ali ne mogu to stalno radit. ponavljam se i dosadna sam si. tražim modele, dakle ;) pa ako neko želi da ga fotkam... bude li inspiracije, naravno. gotovo sve moje fotke su proizvod trenutka, rijetko kad imam koncept. zapravo, imam ideju već dugo za dvi fotke i ideja je super, ali ju nikako ne uspijevam realizirat.)
poi, davao ispite usred razmahane nesanice, prijavio se za posao koji ne znam hoću li na kraju i prihvatit jer su odlučili skresat plaću (recesija, da), dobio ideje za još dvi priče iz wendy series, zapisao ih i budem ih razradio as soon as possible (jedva čekam; zapravo sam jako uzbuđena zbog toga i strašno mi se piše :D), obnovio stara prijateljstva, dogovorio put u prag (<3), kupio karte za maximo, oluju i ernesta (kazalište <3), sredio sobu, raspitao se za francuski kojeg ću početi učiti krajem mjeseca ili u školi ili samostalno, saznao da ipak volontiram na zagrebdoxu (navodno; ne vjerujem im baš jer festival je a week away, a mene niko ne zove. oh well!), napravio prvi korak dva puta (više nego u zadnjih 6-7 godina; o jednom sam vam malo rekla gore, o drugom neću više jer sam si sad kul u vezi toga; naime, što – dečko mi je zanimljiv samo kao potencijalni frend, a kad mi je netko zanimljiv samo na taj način, ja, uvijek željna novih prijatelja ko vampir krvi ili ena čokolade, postanem a bit too much u ekspresiji svoje naklonosti pa ljudi dobiju krivi dojam. pa pobjegnu. a ja dobijem još jednu osobu za izbjegavat. no ovog puta ne bum nikog izbjegavala, budem happy and fabulous pa nek vidi što propušta ;) girl power, yeah! LoL
od pilatesa sam odustala jer sam shvatila da nemam kondicije za takvo što (pušim previše zadnjih tjedana jer konstantno učim, a to zahtjeva puno stimulansa).
i da, kupila sam si svoj prvi crveni ruž :) mat, atomic red (ooo!) ne, zbilja, divan je :) odmah je pao fotosession, naravno, i fotke su super, naravno (bože, što sam samouvjerena!
i like it ;)
uopće, jako sam zadovoljna trenutačno usprkos tomu što mi fali brat i najrađe bi doma i želim jest maminu spizu i hengat se s familijom.
gledao sam i dosta filmova, uključujući happy go lucky (očekivala puno pa me malo razočarao) i naked (zato sam očekivala puno; definitivno pogledati ;)
da imam moto, u ovom razdoblju on bi bio:
This is our decision, to live fast and die young.
We've got the vision, now let's have some fun.

have fun, people ;)

kako se polažu ispiti, part one

2009-02-02T05:00:00.003+01:00

otvoriš kolegine bilješke s predavanja, skužiš da si too anal da bi krenila od sredine pa otvoriš skriptu ispita kojeg si upravo položila, a na koji se tekući ispit nadovezuje, i radiš iscrpne i apsolutno nepotrebne bilješke. no osjećaš se dobro jer znaš da ćeš si tako lakše nove informacije posložit u glavi. ne ideš na noć muzeja kao što si planirala (mmm, jan reich) jer se nikome od cura ne da,
ali zapravo ti to i ne smeta jer se raduješ odlasku u grad i laganom šopingu (neophodna kozmetika i zvončići koje ćeš objesit na vrata za zaštitu, zdravlje and
all in all plain good luck).
na putu si za doma i jedva čekaš doć u SVOJU sobu (jer sad je napokon samo tvoja, no more roomate), smjestit nove stvari i primit se učenja jer se i tome raduješ večeras.
međutim, planovi ti se promijene u trenutku jer te nazove jedna od najboljih prijateljica i pozove na sleepover. kažeš može, doma na brzinu ubaciš stvari za tu
večer u prastari cimeričin ruksak and you're on your way.
kod frendice se već okupilo malo društvance by the time you get there. domaći kolači od jabuke su na stolu, kava ti se kuha, zapališ cigaretu, provjeriš si mejl, prijaviš za volontiranje na filmskom festivalu, a potom uključiš u razgovor. odeš na počinak way too late za tebe ovih dana (trenutačno nisi daysleper), spavaš loše iako si umorna jer je jastuk premekan, a glava ti je prepuna misli.
spavaš kojih šest sati, doručkuješ sarme, večeraš sladoled, napokon pročitaš subotnji jutarnji. spržiš masu filmova kolegici, zapališ incens za opuštanje i svijeću s mirisom lavande za istu svrhu, sve s ciljem da što prije i lakše utoneš u san, skineš šminku, staviš kremice, legneš. ali vrag ti ne da mira pa ideš još jednom na fejsbuk.
and that's when all hell brakes loose.

-kako se polažu ispiti, part two.-

odeš na profil bivše cure tvog fatalnog tipa, tihe patnje zadnjih pet godina or so. ono što je bilo među vama minimalno je, jedva vrijedno spomena, a možda je tako i bilo jer si uvijek sumnjala da je ona njegova the one i da bi mu ti bila samo upotpunjavanje vremena dok ona ne skuži svoju pogrešku (naime, vaša je priča započela njegovom inicijativom, nedugo nakon što je ona njega napucala), a da bi ti na njega pala i to jako. pad koji bi previše bolio da bi se ozbiljnije emocionalno angažirala. stoga to i nisi napravila, pustila si da stvari ostanu nedorečene. no ipak misliš na njega, sanjariš, pitaš se.
i onda u nedjelju ujutro, u vrijeme kad bi već trebala biti u dubokom snu, saznaš da si bila u pravu.
čitavo vrijeme, u vezi svega.
i ti padneš.

dva sata kasnije, očiju natečenih od plača, spavaš na mokrom jastuku, sanjajući snove kojih se ujutro ne sjećaš.
budiš se popodne i dalje se osjećajući kao najveća budala, što je ujedno bio i razlog sinoćnjeg plača. the feeling wasn't mutual. how wonderful.
saznala si sinoć i da to nije bio prvi put da si krivo procijenila mutuality of the feeling. napravila si evidenciju svog ljubavnog života i spoznala da jedine prilike za koje sigurno možeš reći da nisi krivo procijenila da je zanimanja s druge strane doista i bilo, da ga nisi umislila, opet, onda kad je u pitanju bio neki pijanac, narkoman ili psihopat.
dakle, nikakvog zanimanja nije bilo.
to je bila druga stvar koja te dotukla.

doručkuješ kavu s žitaricama, zapališ cigaretu, sređuješ razne foldere na laptopu. automatski posao, ne moraš razmišljat. upravo ono što ti treba danas.
nemaš teka pa samo pijuckaš kavu do večeri kad odlučiš možda malo pogledat tv. usput listaš skripte za ispit da vidiš koja je bolja. ne učiš i znaš da to ne valja jer profesoru ne možeš reći: oprostite, nisam mogla učiti ovih dana, i was heartbroken.
još malo gledaš tv, ručaš/večeraš (wow, you're actually hungry!) i odlučiš ne fermat više ni jednog statista u svom životu. razgovarat i mislit samo o ljudima s kojima imaš actual relationship, ignorirat sve could be ljude i odnose.
pogasiš sve električne napravice, zapališ ono za što misliš da je tvoja zadnja cigareta za danas i odeš u krevet. međutim, ne možeš još zaspat, a i gleda ti se seks i grad pa to i napraviš. pokreneš film, uživaš u bojama i cigareti u krevetu.

ispit ti je za tri dana, za prolaznu ocjenu trebala bi učiti barem dva dana više, no nema veze jer znaš da ćeš izać i položit. ignoriraš ninu simone i zapališ pod dekom još jednu, smiješ se uz samanthu i smitha, napišeš post.
izvana dopire miris kruha i krafni,
noć je mirna,
jedva čekaš jutro.

ovo vam dugujem

2009-02-01T16:41:00.000+01:00

2 sastavka na temu "Moji zimski praznici"

22.12.2008.
just like carrie.

evo me, tipkam novi post na laptopu i pušim. baš poput nje, i taman po odgledanom „sex and the city – the movie“. jedino mi fali kava, al već mi je želudac prepun of actual food pa odgađam taj užitak za kasnije. gasim cigaretu jer mi dim ide u lice i smeta dok radim. brat do mene spava na kauču. bila je to duga noć za poor lad. radio je titlove za „friday“. kako je on reper te voli hip-hop i gangsta kuturu živciraju ga književni prijevodi kakvi se mogu vidit u filmovima te tematike pa ih je odlučija sve modificirat na proper language navedenog svijeta, a to znači prevodit u dijalektu. već je na splitski prevea pola „step up-a“, sad radi na „friday-u“, a nakon toga slijedi „američki gangster“. skroz mi je sladak :) cilu noć je prevodija film, doša je do, mislin, trećine, a onda se, iscrpljen, pridružija meni u gledanju „seksa i grada“. ja san uživala u bojama, samanthi (oh, why oh why li je ostavila smitha?), manje u mirandinom sarkazmu i charlotteinom optimizmu (jer ni jednog nije bilo u količini kao u seriji), a on je jedva čeka kraj da vidi kakav će bit jer san ja zapamtila (krivo) da je spektakularan i neočekivan, a zapravo je posve predvidljiv. nakon 2 ipo ure mode i light stuff materiala (što ljubav ne mora biti, ali u „seksu i gradu“ obavijena je takvom atmosferom), moj mili dječak se pokrio dekom i zaspao. i spavat će punih osam sati, bez obzira koliko bučila pored njega.
dakle, „seks i grad“. zadovoljna. dobila što sam i očekivala. ako volite taj đir i niste još pogledali film (u što sumnjam), svakako to učinite. neće vas baš oboriti s nogu, ali mislim da nećete biti ni previše razočarani.
gledam televiziju dok ovo pišem. ah, televizija! missed you, girl :) slika nam je fantastična, što mi u zagrebu nikad nije bila, a imamo i novu tv, opet, jer nam je staru spržio grom. opet. to nam se često događa otkad živimo u zabiti dalmatinske zagore, a ima tome već neko vrijeme (na moju veliku žalost, jer se odi nema apsolutno šta radit, nema interneta, nema ljudi, samo pasi i pokoja krava. a i split mi je minimalno 45 minuti daleko, nismo baš povezani busom, a ja nemam ni vozački ni svoj auto... tako da ne mogu ni na kavu u grad kad poželin, već moran radit raspored jutro prije za popodne dan kasnije. i miss split. and living in the town in general. such a schock nakon zagreba i dostupnosti ama baš svega. svega što meni treba, anyway.)
doma san išla vlakom, na koji san jedva stigla jer su mi pobigli svi živi busevi i tramvaji. i onda kad nakon svega ipak stignen, čovik bi očekiva da će se taj tramak isplatit pa će me u vlaku dočekat nešto fenomenalno, upoznavanje nekog super tipa, al ništa od toga. nisu nan čak ni sendvič dali (posli san saznala da su taj luksuz ukinuli). doduše, bija je jedan smišni mali sa mnon u kupeu (ja ga zovem kupe, iako to nije), al nije sija pored mene. a bila san, usput budi rečeno, u ex pušačkon dilu :) i ispaljivala jer nisan bila zapalila nikako tog dana, a u vlaku se više ne smi pušit.
zadnjih tjedan or so sam back into james (mcavoy, za slučaj da ne znate). tip je savršen. al savršen. sladak do bola, ne samo fizički, već i ko osoba i to me oduševilo; pametan, načitan, elokventan, prizeman, a regular guy u svakom pogledu, a uz to i odličan, ali odličan glumac (šta god radi, odradi to pošteno. baš daje maksimum koji uloga traži. i should know. imam gotovo sve njegove filmove *freak*). and on top of all that, još je i zgodan, smišan, i gaddem sexy. and on top of all that, dečko je i duhovit. urnebesan. i škot, što znači, naturellement, da ima i onaj famozni škotski naglasak kojeg obožavan. jedina mana mu je vjenčani prsten na ruci. al mislin da zbilja voli svoju ženu pa sam onda oke u vezi toga (like i said, a freak :D)

27.12.2008.
jedan tipičan dan u zagori

probudit se u 6, misleći da je tri popodne i da sam prespavala cili dan. probat okrenit glavu. noup, još boli (ima 2 dana da mi se grlo upalilo, na desnoj strani više nego na lijevoj pa ne mogu okrećat glavu). obavit jutarnju toaletu, otić u dneni boravak/kužinu i psihički se pripremit za paljenje vatre. re-savladala sam tu vještinu jučer, ali isto dugo traje dok se vatra ne uhvati. ipak, moj budući dečko, planinar/izviđač, would be proud :D (yes, i have a new object of my affection ;) luckily, mama je već zapalila vatru i na meni je samo da ju održavam. upalit tv, surfat po kanalima (fare lo zapping, rekli bi talijani). hm, lejdi oreb je otkrila boga. interesting. a vidi đurice drobca šta je bija sladak kad je bija mlađi! ostale televizije ili puštaju neke užasne crtiće ili još spavaju pa gasim tv i palim laptop. skužim da će mi buraz u „wanted-u“ ipak više uživat ako ima i hrvatski titl pa se bacim na prevođenje. u pola posla stajem kako bih odgledala par jamesovih intervjua koje sam skinula s youtube-a. i wanna marry that guy. odustajem od prevođenja druge polovice filma i odlučim doručkovat. doručak: strepsils plus (drugi od jutros), čaj, 2 mala komada pečenja od jučer, kiseli kupus na salatu (vitamin c ;). i cigareta, naravno. druga u dva dana. my body's in shock, treba mu nikotin. napravit nesicu vanilla flavoured, odvažit se na drugu cigaretu. dobro je. pitam se hoće li me sutra doktorica savjetovat da ne pušim dok posve ne ozdravim. they never do, naravno, jer se to podrazumijeva. ipak, bilo bi lijepo. ako mogu ponavljat onu staru „pit puno čaja i meda“, mogli bi i cigs spomenit. odlučim pogledat ponovo „seks i grad“ jer me pri prvom gledanju ometao brat sa svojim pitanjima. dođem do pola filma kad traka staje, zabloka, i ne mogu film opet pokrenit. pokušam, svejedno, još jednom. dok dvd fastforwardaje film do točke na kojoj sam stala, odem po još drva. film opet stane. ponovo ga pokrenem, stavim na „ubrzat“ i odem razgrnit robu. vratim se u kuću. isto. pokrenem ga i treći put. on se vrti, ja dajem mačorima jest. stiže poruka od stipeta za sretan imendan. zahvalim, iznenađena, jer nisam ni znala da mi je imendan (naime, ja svoj dan slavim u lipnju, ovaj zimski ne obadajen). ispijem kavu, složim nešto robe, otvorim prozor spavaće da se soba malo prozrači. vani je sunčano i hladnjikavo. bura još puše, kosa mi leti dok pjevušim stari hit lennyja kravitza. film opet zabloka. razmišljam dal da pokušam još jednom il da sačekam brata da se probudi i riješi stvar, bude li moguće. počnem pisati post. kali javi da nam je njen tata kupil tv i dvd (!). mob se ugasi pa ne dobijem daljnje scoop, a ne mogu nać punjač kojeg tražim od jutra. pauza. kontempliram sljedeći potez. na pamet mi padaju ljudi na koje nisam mislila mjesecima. čudno. samo da ih ne sanjam. mrzim kad me podsvijest zlostavlja. moja podsvijest - sadistica.
film opet zabloka, ja napokon ispalim i odlazim u novu potragu za punjačem. a tek je podne ipo.

my christmas cake

2009-02-01T16:30:00.001+01:00

malo su mi slike ispale mutne, al glavno da se vide brusnice, da vidite kako to sve skupa izgleda, i ova fenomenalna čokoladna glazura :p

osnova je obični kuglof kojeg ja onda nadopunim po želji. inače ga radim s makom i još nečim (npr. višnjama, čokoladom, ili oboje), no za ovaj božić sam ga radila s makom, čokoladom i brusnicama jer je moj brat izrazio želju za istima. nije bilo loše, ali ja preferiram višnje u kolaču. ivo, on the other hand, loved it :)
za uskrs mislim radit kombinaciju pistača i naranče, a na vrhu možda malo oraha. stay tuned :)

djeco, bit će još...

2009-01-31T12:49:00.006+01:00

ili tako nekako. najokrutnija navlakuša ikad jer nikad nije bilo još (crtića, za one neupućene). zato sam si ih ja fino sve poskidala pa ih sad gledam kad hoću i kolko hoću. ponekad je stvarno dobro bit odrastao ;)

dok vam ovo tipkam, ena pored mene pokušava zaspat (navodno joj tipkanje ne smeta; bumo vidli po veličini podočnjaka sutra koliko joj ne smeta), a mejš u prostoriji do nešto čita, kolko mogu procijenit. skupile se cure (bila je i snješka, al ona živi blizu pa je šmugla pred koja tri sata) i pričale o – sisama (pa naravno. ko o čemu, žene o sisama.). znate već – one s malima bi velike, a one s velikima male. tako je maša komentirala da je njoj najbolje sise imala njena profa iz latinskog. «i lipe bradavice, isto», nadoda maša. kako je naša mejš to zaključila s tolikom sigurnošću, nismo saznali jer je neko prominija temu. usput budi rečeno, maša je imala 5 iz latinskog.

ne znam jeste li toga svjesni, ali u hrvatskoj se već koji tjedan održava svjetsko prvenstvo u rukometu. mene sport niti malo ne zanima, osim ako nije neka dobra nogometna utakmica ili teniski meč, pri čemu je posve nebitno ko igra. zato i ovaj događaj od ogromne, povijesne važnosti za našu malu zemlju lijepo ignoriram i nemam pojma ko igra s kim i kad. povremeno mi do uha dopre koja informacija, tipa da smo danas rasturili poljake (woohoo! go team!) ili da ljude toliko nervira rtl-ova voditeljica koja izvještava s utakmica, a ne može pravilno izgovorit glas –r, da su čak osnovali i grupu na fejsbuku da ju se makne.

ovog sam mjeseca, inače, bio kreativan na drugim poljima. blogovska muza nije imala vremena, zato tek sad prvi post (mada si čitavo vrijeme mislim da objavim par božićnih postova, koji su nastali kad sam bila doma, i prepuni su bratsko-sestrinske ljubavi i krismas spirita. al sam neodlučan. no mislim da budem. skupa sa slikama mog božićnog kolača ;p)

kali se zadnjih dana žali da mrzi svoj ljubavni život. «i hate my love life», rečenica je koja najčešće izlazi iz njenih usta. budući da ona actually ima love life, i to fairly bogat, nema se šta žalit. samo kaj je ona pohlepna pa sad kad se dočepala jednog, oče još (a ima ih još, i to dva). moj se love lajf svodi na onu six packovu: često sebe uvatim da maštarim, gledam svoj omiljeni film. to mu je lajtmotiv (kako tužno! amo sad svi šmrc za moj love lajf.). a rekoše mi danas da mi je najnoviji imaginarni dečko čudan. which i don't mind as long as he's my kind of weird. which i think he is :) no, priznajem, uživanje u filmu kvari to što mislim da ga živciram jer misli da sam zaljubljena u njega. što nisam. ni blizu. samo mi se dopada njegov smisao za modu pa znam blesit u njega bez da sam uopće svjesna da blesim. a i bolje se koncentriram na učenje s njim u čitaoni. pa onda kad mi opadne koncentracija samo pogled prema njemu and aweigh we go. koji upad. «joj, znaš, ti si meni super jer nosiš prugice i jaketu s krznatom kapom, a kad smo skupa u čitaoni, uvijek dobro učim.» smiješna si, djevojko.

Diverzija

2009-01-03T14:12:00.000+01:00

„Previše pušiš.“
„Znam.“

Možda,
samo možda,
ako potrošim
cijelu kutiju Waltera,
večeras budem baš poput tebe.

2009-01-03T14:10:00.000+01:00

zato se bojim braka,
zato me ništa ne iznenađuje,
zato si sama donosim svoja pića.

doista,
kad narastem,
bit ću televizor.

2009-01-03T14:08:00.000+01:00

ti jednostavno znaš
da ćeš nakon prvog seksa biti potpuna,
otkriti pravu sebe,
svrhu,
smisao,
što god.
ja jednostavno znam da ne želim ništa
i želim sve,
i da mi je potpuno svejedno koje će se od to dvoje zbiti.
(dok me ne uhvati napadaj panike
u kojem predvidim sve grozne posljedice
sadašnjeg nihilizma.)

živjeti za trenutak?
no regrets, just better choices?
snivati za sutra, djelovati za danas?

životni moto je precijenjen.

2009-01-03T13:59:00.000+01:00

Bezbroj puta u danu,
gore-dolje.
Srećom da treptaj ne traje dugo
inače ne bismo nikad ništa vidjeli.
Poput slijepaca,
samo još i gore
jer bi nam panorama bila na dohvat oka,
a ipak neuhvatljiva.
Treptaj – kradljivac pogleda.

Zahtjevan,
traži pozornost.
Ne može biti ignoriran,
ma koliko pokušavali.
San – dvogodišnjak koji nikad ne odraste,
uljez u mom dnevnom rasporedu,
vječno nepozvan gost
koji uvijek kasni kad ga ipak zatrebaš.

Život mi ograničava život.

Prijatelji

2009-01-03T13:57:00.000+01:00

Kad Ono govori,
ja ga slušam.
Poslušno dijete zna što je za njeg dobro.
Kad Ono kaže:
bilo bi lijepo,
ali znaš da ne možemo,
ja kimnem glavom
i skrenem pogled od potencijalnog izvora sreće.
Kad Ono kaže:
bilo bi zanimljivo,
ali to nije za nas,
ja nazovem frendicu
i javim joj da ne idem van.
Kad Ono kaže:
ti to moraš
jer drugačije ne ide,
ja znam da je u pravu
pa posegnem za omiljenim hladnim oružjem.

Divno je naći nekoga tko te razumije.

2009-01-03T13:56:00.001+01:00

jer ne znaš lagat'
kad treba,
jer ne možeš muljat'
kad se traži,
jer ti ponestaje riječi i ideja
i jedini si krivac za smrt razgovora.

sad znaš zašto nikad nećeš biti zvijezda Broadwaya.

not a care in the world.

2009-01-03T13:53:00.000+01:00

samo šta ti je nightswimming na repeatu i u google slike search upisuješ: sad.

ma sve je oke, ti si samo mala drama queen.
dok on spava ili pokušava spavati, a ti si gledaš nokte i razmišljaš o autodestruktivnoj mogućnosti 1 i o autodestruktivnoj mogućnosti 2.
no can do, sutra moramo biti presentable.
a i brunch neće biti samo "me time".

autodestruktivna mogućnost broj 3 it is.

ma sve je oke, ti samo preuveličavaš.
dok on diše, napokon na nos. alergija je popustila, čini se.
a ti slušaš vjetar i gledaš lišće,
zamišljajući se kako sjediš na prozoru njegove sobe,
nešto što činiš još otkako si prvi put kročila u nju.
ali ne penješ se gore,
previše buke bi stvarala u ovo doba noći.

ma sve je apsolutno oke, vaši su problemi samo u tvojoj glavi.
nepostojeći, zapravo.
vi i nemate problema.
vi ste savršen par.
imaš divnog dečka,
pametnog i dragog
uz kojeg se, doduše, zadnjh dana osjećaš iznimno glupo i infantilno,
ali, božemoj, ni jedna veza nije savršena.
samo treba razgovarati.
komunikacija je ključ.

sva sreća da vi imate tako duge i iscrpne razgovore, onda.

ma da.
sve je oke.
sve je sasvim oke.

zašto se onda ne osjećam dobro?

kako naći dečka?

2008-12-15T14:52:00.003+01:00

otić u jabuku.

kali: pa to nan je i mejšina sestra bila rekla, da je jabuka najbolje misto za nać momka.

ja: je, i za bit zašlatan od strane polugolih pijanaca.

koji te nimalo ne interesiraju, razumije se.

što je ujedno i razlog zašto tamo ne idem nowhere near valentine's day. to bi bilo ko open invitation.

iznenađujuće velik broj ljudi nikad nije bija u jabuci, i pri tom se radi o osobama koje već duži period, ili cili život, čak, žive u zagrebu. pa evo mali tip za vas newbies: ne oblačite najbolju robu kad idete gori jer su velike šanse da ćete bit zaliveni čime ili, još gore (te, ne biste rekli, ali i vjerojatnije), začikani (spaljeni cigaretom). naša snješka je tako otišla doma sa nemalom rupom na vešti (zahvalnicu uputiti napaljenom paru na desno, molim). nije to ništa novo da vas u klubu poliju pićem, opale par puta laktom dok pogaju ili čak i spale robu cigareton, ali nigdi nisan doživila toliku mogućnost za ovo potonje ko u jabuci. so, beware, my friends – incautious smokers around.

bliži se božić, ali uopće mi nije lipa atmosfera. čak mi ni grad nije ukrašen veselo ka i inače (i ne kužin ona srca – kakve veze srca imaju s božićon? jedino ako ćemo razmišljat u stilu da u vrime blagdana tribamo otvorit svoje srce, opraštat i pomagat. ali to je previše kontempliranja oko božićnog ukrasa. a može bit i da su lini pa ih misle ostavit do valentinova.) ja vas ove godine neću pilat esejima o mojoj afekciji prema božiću, samo ću vam navest christmas songs koje slušan ovih dana, a koje mi odma podignu mood i stave u pravo raspoloženje. radi se, inače, o mojin najdražin božićnin pismama. dakle:

1. mariah carey – all i want for christmas

2. hanson – merry christmas baby

3. hanson – christmas (baby, please come home)

4. dean martin – let it snow let it snow let it snow

5. coca-cola – holidays are coming

trenutačno su mi hansoni no. 1, al to varira.
george michaelova mi je isto okej, al nije mi baš najdraža. isto vridi i za još par: white christmas i sretan božić svakome, na primjer. lipo ih je čut, al ne toliko da ih iman 20 dana na replayju.

osim božića, bliži nam se i nova godina. kako nemam ništa fiksno u planu, a ove godine mi ju se nekako proslavlja, ovim putem vas obavještavam da se osjećate slobodnima uputit mi poziv na kakav tulumčić. možete mi i pozivnicu poslat ;) joj, ja bi baš pozivnicu :) neku glittery :)
(s tim da postoji mogućnost da već budem zauzeta jednim malim tulumčićem, al ko što rekoh, ništa nije fiksno).

želim vam da blagdane provedete u miru, sreći i zadovoljstvu, bez buke petardi vani i trbušnih bolova od prejedanja, a ako ste od kupovanja i primanja darova, držim fige da vas razvesele i da vi nekog razveselite. mene čeka neko iznenađenje koje će mi se, navodno, svidit, a i ja spremam par iznenađenja of my own ;)

ovo bi bio zadnji post u 2008-oj. čitamo se opet u godini vola, a do tad
pozdrav *mah*

(ah, da! novi radovi, novi radovi! :)

četvrtak

2008-12-04T21:16:00.002+01:00

16 h

una: moj dragi se zainatio da mora smršavit pa je skinuo 10 kila, a ja sam mu rekla: e sad si se zajebo. on je musliman pa mu sad dolazi bajram, a druži se s ljudima koji su pravoslavci i katolici pa sam mu rekla: smršavio si, a sad ti slijede bajram, božić ovaj, božić onaj i tako mjesec i pol kolača, meseka, salatica... uzalud ti dijeta, dragi moj.

... ja ti imam običaj spremat ispite dugo i detaljno, a onda se ustrtarim i počnem mislit da ne znam sve pa obično odustanem. osim ako me netko ne natjera, obično moja tanja, ni ne izađem na ispit. a kad god izađem, tako „nespremna“, na kraju sve završi dobro. i tako ti ja polažem taj fakin latinski dvije godine i 3 dana prije ispita se opijem ko majka. mislim, jackie 5 kuna. ko se ne bi opio ko luđak? dva dana poslije, još mamurna, šaljem dečku poruku da ne bi ja na ispit. a on mi odgovori nekakvom ucjenom da moram izać ili... i ja si mislim: pa jebemu, neće on meni popovat i ucjenjivat me sms-om iz tunisa za 5 kuna! e sad baš idem na ispit. i izađem i padnem. naravno. al taj je put jackie bio kriv.

17 h

ja (dan prije, profesoru u mejlu, a u potpisu mejla mi stoji: she said take me to london, tell me something i don't know):

došla bih sutra na ispit, nadam se da vam odgovara.

profesor: možete, ako nećete u london.

17, 30 h

ena (o tipu kojeg zovemo perverznjak, al točnije bi bilo ljigavac jer ima takvu auru):
u početku je sve bilo oke, jedan ugodan razgovor, čak, a onda mi je bio sve čudniji i čudniji. mislim, 36 godina i još nije završio faks?! dobro, ima on nekih problema doma i radio je svo to vrijeme, al isto. on uopće nema veze sa stvarnošću, ali baš nema. previše je u svom svijetu. i mislim da mu je jedini kontakt s ljudima kad navečer dođe u čitaonu pa zavodi žene. inače ništa. jedno vrijeme, dok se još mislilo da će bit nešto od nas, me je znao vozit doma jer živimo blizu. meni je nekoliko puta bio došlo da mu kažem da stane i da izletim van. maša se smijala kad sam joj pričala te svoje dogodovštine s njim, al to je baš tako bilo: stani, hoću van! u biti sam ga malo vukla za nos, mada nisam htjela. sad se samo pozdravimo kad se vidimo.

18 h

(u europe kupujem mejš her birthday present, knjigu „moj prvi film 2“).

ja (na odlasku): bok!

teta šta radi u europe: bok, mačkice!

18,02 h

ja: dali su mi knjigu za 50 kuna, inače je 60.

ena: kako to?

ja: zato šta san ja slatka.

20,30 h

kali (čita konzumov letak): „besplatan primjerak“! šta oni misle da bi ja ovo inače plaćala?!

21, 40 h

(na radiju svira „all that jazz“)

ja (pjevam): and all that jazz...

kali: meni je samo taj song dobar. mislin da je predstava oke, al mi je film loš.

ja: kako to moš reć. kad nađen tipa kojemu je „chicago“ dobar, e onda je to - to.

kali: ondaš uvik bit sama.

ja: kučko. rekla san danas i da ako mi tip bude volija kišu, da ću ga odma napucat. mrzin kišu. ne kužin kako ju iko može volit. meni je dobra jedino kad san doma i ne moran nigdi ić ili ako spavan. neki dan, vozin se buson, vani, a šta drugo nego kiša, i ja osjetin takvu istinsku mržnju prema kiši da je to bilo nevjerovatno.

ja bi spašavala svijet,a oni mi ne daju.

2008-12-03T21:15:00.001+01:00

ne mogu darovat krv jer još nije prošlo dovoljno vremena odkad san se tetovirala. darivanje je u petak, 8-og, a ja san napravila tat 17.06. so unfair. a imala san već dizajn plašta u glavi i sve.

kali ima novu opsesiju, jacquesa brela, pa me ima par dana maltretira sa „ne me quitte pas“. stavila ju je na replay, zajedno sa još nekon heartbreaking song od nekog drugog izvođača, i to je jedino šta slušamo (dok ja ne izgubin živce pa se obrecnen na njenu nesretno zaljubljenu dušu i onda ili upalin radio ili stavin da svira nešto dijametralno suprotno). ovi san vikend slušala „ne me quitte pas“ 52 puta zaredon, reče ona ponosno upon reading this (njen fanatizam možete provjeriti ovdje).

zadnjih dana zalazimo večerima redovito u jedan kafe u centru, mjestom nedavnog brutalnog napada na male španjolce (koji se dogodio baš kad se održavala „la noche de la musica espanola“, na koju, na žalost, nismo otišle jer više nije bilo karata. kali: trebali bi lipo napisat karta 20 kn, a ne upad 20 kn, da ljudi znaju da triba unaprid kupit karte, a ne da misle kako će bit mista kad se tek na ulazu plaća upad. na kraju smo završile u kic-a di jest da je najbolja kava, al brate ona deračina... i to još nije dobra deračina.). spomenuti kafić u centru zove se boja i već je to bija dobar znak. dosad smo tamo išli sporadično jer se nisu bili poklopili svi elementi da bi moga postat naše misto. al od večeras, boja zasluženo nosi titulu najdražeg mi kafea ever. zašto? zbog već prije postojećeg odličnog interijera (pola onih slika bi ponila doma), niskih cijena (nesica irish ili nesica čoklid su 9 kn) te povremeno dobre muzike (ovisi o konobaru: kad je arnel, onda je neka elektronska pilana; kad je cura, onda je otvoreni i tad nam je draže ić. odlučila san, stoga, curu pitat kad točno radi pa da dolazimo samo kad je ona jer me inače od lupanja arnelovih glazbenih preferencija zaboli glava. međutim, od napada na španjolce, arnela ne viđesmo pa se nadamo da su ga otpustili ili da je od šoka da otkaz. a propos...) tu je i novi konobar, kojeg smo večeras imale priliku doživit na djelu, još jedan plus u bojinoj svjedodžbi. tresle su mu se ruke dok nas je posluživa pa mora da mu je bila prva večer (kalina pretpostavka) ili je jednostavno konzumira previše kofeina (moja). dečko je simpa i sladak (i tell ya, u rječniku uz utjelovljenje cutnessi stoji njegova slika), radi finu kavu te, najvažnije, pušta oke muziku. naš kafe ima, dakle, sve: dobru lokaciju, odlično unutrašnje uređenje, prihvatljive cijene, slatkog konobara, dobru do odličnu muziku (ovisi o radijskom dj-u), elle (!; stari brojevi, al ipak: !) i (gotovo pa) savršenu kavu. čak se u poslidnje vrime poveća broj smišnih tipova, šta je kali označila ka još jedan plus, al mene i nije baš dirnulo. sve ostale prije navedene stavke su mi puno važnije. jedina mana našeg birca je veličina. boja je mala, premalo je stolova, i uvik neko izvisi. ali to šta je mala joj daje neku dodatnu čar i posve joj pristaje. možete li vi zamislit kafić koji se zove boja kako se prostire na 2 kata?

(i informacija za novopridošlice: ključ od wc-a tražit/uzet na šanku).

i tako smo sidile, ćakulale, gledale dinamo kako gubi i konobara kako šeta, čitale elle i saznale da svaka žena (e sad se više ne sićan jel ima ili triba imat) ovih 5 „vrsta“ prijatelja: najbolju frendicu koja ju savršeno kuži, telepatija i sve, al nekon bizarnošću kad je ona u vezi, vi ste single, kad je ona mršava, vi ste debeli i obrnuto. potom, frendicu koja nije emocionalno ni socijalno inteligentna šta više smeta vama nego njoj, ali je zato jako dobra s financijama pa ju uvik vodite sa sobon kad dižete kredit i tomu slično. tu je i frendica koja je uvik vesela, duša zabave i te spike, pa najbolji frend (hetero) i gay frend (šta nije must have imanje gay frendova izašlo iz mode? doduše, taj broj elle-a je iz ožujka pa je možda zato zastarija, al mislin da je već tad to bilo out.). ja neman tih 5 vrsta prijatelja i baš me zanima imate li vi ili znate nekog ko ima. moji se frendovi mogu uglavnon svrstat u jednu kategoriju, eventualno dvi, a neki i u treću koja odi nije nabrojena.

mali update on mejš: ispostavilo se da je djevojka bolovala od salmonele. opet, nije nam jasno kako ju je dobila jer je nekoliko nas jelo istu hranu. jest da se može manifestirat kasnije i da nismo svi isti, al isto. mejšolinka nam sutra slavi dvajspeti rođendan pa ćemo povodom toga u petak u jabuku, di nisan bila od prve godine faksa, take one. dakle, dugo. a ić ćemo taksijem (gori, razumije se) jer su sve osin kali i mene line guzice, a taksijen se nisan vozila od maturalca. dakle, još duže.

update: ipak ćemo do jabuke pješke. woohoo, not jer mi se svidila ideja o taksiju. oh well.

dan bez tv-a

2008-11-27T15:11:00.002+01:00

budim se kasno popodne, praktički u predvečerje, nakon sna u kojem kupujem svoj prvi crveni ruž (utjecaj, nepobitno, knjige o modnim markama koju čitam zadnjih dana i želje da saznam više o povijesti mode, kao i nakane da jednog dana, kad odrastem, umjesto labella boje trešnje usnice maškaram mat crvenim ružem). rastežem se, stavljam naočale, posežem za daljinskim i palim tv. zuji. crn ekran. znači, stvarno se pokvarila, mislim. pozdravljam kali, koja se vratila s posla i sad prelistava najnovije e-knjige. izražava žaljenje da sam, spavajući, propustila vidit njenu današnju odjevnu kombinaciju. imala san sve šarene boje i nisu se klaširale. razmišljam što jesti prije nego se odvučem pred kuću zapaliti prvu cigaretu (trudim se što manje pušiti u sobi da nam ne ode vani i ovo malo topline što nam gazde udijele u 5 sati dnevno koliko drže grijanje upaljeno). doručkujem, podgrijem kavu od sinoć (kali: meni nije jasno kako ti moš napravit kavu i onda je ne popit. to je grehota. al zanimljiva mi je ta tvoja navika. -nije navika nego praktičnost. grehota bi bilo da je sad prolijen u wc školjku, odgovaram.) te s toplom šoljom u jednoj, a cigaretom u drugoj ruci izađem na hladnoću. razmišljam o snu i o zatvorenicima koji ne znaju što sa sobom preko dana. posve ih razumijem. što da se radi čitav dan kad ne možeš ono što želiš (npr. gledat tv ili učit), a ne dangubi ti se? nema smisla ljenčarit ako ne uživaš u tome (da parafraziram pintarića).
vraćam se u kuću i zatičem kali u istom položaju, u krevetu pod gomilom deka, kako kmeči o svom ljubavnom životu. misli, naime, da ju dečko kojeg simpatiše ne podnosi. uvjeravam ju da je u krivu, nakon što ju najprije malo podbadam potvrđujući njene sumnje. kako ima još cirka 3 sata prije nego li će otići na španjolski, predlažem da pogledamo koji film. hustlera, na primjer. može i sting. na kraju, umjesto filma, odlučujemo se za muziku pa reanimiramo moj stari radio koji je gotovo dvije godine čamio pod kalinim krevetom. namještamo studentski (opet zombie od cranberriesa! počinje mi actually bit muka od te pisme.). slušamo prognozu na nekoj drugoj postaji. obračunavamo kućne finacije. ja svako toliko palim televiziju da vidim je li možda, u međuvremenu, proradila.
nije.
odlazimo u konzum po večeru (menza je isključena jer nam nešto ne valja s iksicom, ni nama ni mejš. sutra ujutro trip u referadu da vidimo u čemu je problem). kupujem svoj prvi elle (rekoše mi nedavno da sam od 4 žene iz seksa i grada ja carrie. ne bih se baš složila, al u posljednje vrijeme me privlači čitanje modnih časopisa pa odlučujem započeti s elle-om. graziju sam već apsolvirala, a vogue mi je zasad preskup.). kasnije, prelistavajući stare revije, uvidim da mi je to već drugi elle. očito je prvo iskustvo bilo nezaboravno. pričam kali behind the scenes detalje sa snimanja lords of dogtown (kupila sam si neki dan taj dvd u nadi da će na njemu biti i dokumentarac o pravim z-boysima ili barem neki dijelovi istog, ali fat chance).
večeramo.
kali se oblači (s ovim outfitom je, čini se, manje zadovoljna) i odlazi na tjednu porciju španjolskog za početnike. ja listam elle i procjenjujem koliko mi se puši, a samim time i smrzaje. zaključujem - ne previše. nakon pola sata nikotinski crv u meni prevlada i ja ipak otvaram prozor da mogu zapalit uz časopis. ubićeme kali. srećom, ona rijetko kad čita moj blog pa sam pretty much safe.
odlučujem napisati novi post, spavati vrlo malo, otić na faks pa u vemila, možda i učit, bude li force. kontempliram o makeoveru prozora u sobi.
skuham svježu kavu, zapalim još jednu i vratim se elle-u. smijem se na članak o nesofisticiranim muškarcima, pjevušim uz studentski radio.
tri sata kasnije, kali je opet doma. prepričava mi razgovor s mejš o gore spomenutom dečku (sviđa im se isti momak, monsieur guapo). zapalimo jednu pred kućom dok joj iznosim planove za preuređenje našeg skromnog interijera. vraćamo se u sobu i bacamo na čišćenje, metenje, izradu polica i bacanje starih skripti i novina. još koja tri sata kasnije, kali ima novi noćni ormarić, moji su rječnici fino posloženi jedan do drugoga, a recepti u svojoj, doduše privremenoj, fascikli. ona se odlazi tuširat, a ja slagat robu u ormar nakon čega opet na red dolazi elle. ispostavilo se da to nije časopis samo o modi. sviđa mi se, zadovoljna sam.

bit će oke bez tv-a. baš oke.

tehnika me ne voli :(

2008-11-20T11:16:00.000+01:00

prvo one muke po mp3ju koje su trajale godinu dana,

pa onda lap kojeg volim, al je spor i svako malo zakašljucne pa se preplašim,

onda se tv bila razbolila na 2 dana,

nekakvu virozu pokupila i ostavila me bez seksa i grada dvi noći

(barem se nadam da je riječ bila o virozi i da se neće bolest produbit.

i da, gledam seks i grad. zbog boja.

a kako ga gledam, zadnjih par dana mi se baš gleda sex and the city – the movie, al moje frendice su nezainteresirane za isti, ko što i ja bijah donedavno, zbog čega još uvijek ne znam kako film završava, vinčaju li se carrie i faca or what. koliko sam bila indiferentna prema tom djelcu pokazuje i činjenica što mi se nije dalo niti guglat kraj.).

najnoviji primjer neuzvraćene ljubavi od strane tehnologije prema yours truly je moj drugi mp3 koji su mi dali/prodali u zamjenu za onu torturu od prvog. mp3 je bio odličan. ekran u boji, tanak, crn, sa slušalicama koje tako dobro izoliraju okolnu buku da mogu poslužit i kao zaštita od po sluh opasno glasnog hrkanja. mogli su se slušat svi formati, čitat knjige, gledat slike i spotovi, a sve to u 2gb memorije. a onda san se prije kojih 2 miseca probudila, izvadila ga iz torbe da stavin novu muziku i vidila da je ekran razbijen (ne znam kako; dan prije je sve bilo oke kad sam ga stavila na spavanje). tako da više ne vidim ni popis albuma, a kamoli nešto drugo. no, barem je svirao i radio na lapu. sad ni to. stavim ga na lap il komp, al on il se ne registrira il se konstantno izbacuje. još svira, al mislim da je pitanje dana kad će posve riknut. a to znači još jedan trip do vemila (đizz.), probat ga zaminit, a ak nemre, kupovat novi. po treći put. đizz, meri end đozef. i hate tehnika. ako se ovako nastavi, bojkotiraću je, ko tom cruise i drew barrymore.

moja draga mejš, ljubiteljica horoskopa, završila je u zaraznoj bolnici. akutni gastritis od loše složenog menija (ćevapi s ajvarom za ručak, tuna za večeru i pohani kruh za doručak. kako je sve to, ne konzumirano u istom obroku, dakle, dovelo do gastritisa, nikom nije jasno). mejš kaže da je osoblje zarazne divno, što je pravo osvježenje nakon vinogradske. naime, nakon što je najprije 10 min pokušavala dobit hitnu, ali se na 94 nitko nije odaziva, mejš je nazvala sneki da joj pomogne odvuć se do najbliže bolnice, u ovom slučaju spomenute vinogradske. kad su došle tamo, dežurni doktori i sestre su, mrtvi-hladni, našu prijateljicu, koja se previjala od bolova, grčeva i jedva stajala na nogama jer je protekli dan provela praktički s glavom u školjci (5 sati neprestanog povraćanja), fino savjetovali da se u 3 ujutro, u takvom stanju, odveze do zarazne. „uzmete si šesticu pa onda četrnaesticu i to je to.“ nikakav pregled, ma niti da pitaju što se dogodilo. istina, na kraju su se ipak smilovali i ponudili da im pozovu taksi. i tako su naše junakinje, jedna jako bolesna, druga veoma zabrinuta, u 4 ujutro stigle pred zaraznu gdje su narednog dana na pacijentici izvršene brojne pretrage dok se napokon nije utvrdilo u čemu je problem.

mejšina mama je, naravno, poludila na gore opisano te će, čim joj kćer prizdravi, svratit do vinogradske da se malo popriča sa staffom navedene institucije.

sutra joj kali i ja idemo u vižitu, s narančama pod rukom, razumije se, i velikim pakovanjem plazma kekasa (a big hit na našim kafenisanjima). ali već joj je malo bolje pa se mogu manje brinut.
to će mi bit jedno novo iskustvo, taking naranče to the sickly i ostalo. nisan još nikad nekoga vižitavala u bolnici.

(ne znam kako vas, al mene ovaj glumac šta u „rebi“ glumi njenog bivšeg muža, užasno posića na brada renfroa. mislim da bi tako mali brad izgledao da je poživil. i držal se dalje od droge i cuge.)

p.s.
danas san imala great hair day, a niko bitan to nije vidija :(

ka da mi je srce u stomaku,

2008-11-10T01:39:00.008+01:00

kaže mejš.

nije u pitanju ljubav, već čudnovati zdravstveni problemi pa to treba ić čekirat prije nego nastupi milinovićeva reforma (ste vidli kako postajemo mala amerika? zdravlje za pare, obrazovanje za pare, redovi za iphone, a niko nema para... još samo da stigne starbucks i slika je potpuna).

koliko vjerujete u horoskop? ja gotovo pa nimalo, zapravo, čini mi se da sam i po tom pitanju agnostik. mejš posve vjeruje u zvijezde. ako joj netko astrološki ne paše, obično ni ne pokušava produbit odnos, pogotovo s tipovima.
liliu: a kako se onda sa mnon družiš, a ja san ti djevica?
mejš: je, al ti imaš misec u blizancu ...
liliu: ... pa me to vadi, jel?
mejš: e,e.

brat mi se možda preseli u zg i onda ćemo napravit invaziju na exit :D

ne volim one pitalice u kojima vas traže da se opišete u tri riječi. mislim, kakva je to glupost? u tri riječi. pa ne živim tek 2 sekunde. a čak i tad bi se opisala s više od tri, da sam znala govorit kad sam bila stara 2 sekunde i da su mi doktor ili sestra (sestre) rekli: helou, baby ivana. ajde se opiši u tri riječi.
mada, u ovoj jednoj pitalici tamo negdje rekoše: opiši se u 1 riječi i ja sam se po prvi put u životu svela na samo 4 slova. i jedan dijakritički znak.

želim si nabavit bedž na si, se puede :) ne zbog obame, mada ga podržavam, već jer mi se sviđa parola. odražava moj svjetonazor. mislim da je sve moguće, unutar nekih realnih granica, ako si ne dopustimo negativno razmišljanje. i zato mrzim pms jer se tad čini da ništa nije moguće, ništa, ništa, pa dnevnik ispunjavam najdepresivnijm rečenicama koje kasnije ne mogu podnijet stoga trgam stranice ili bacam dnevnike. u kontejnere za papir, naravno.

jel stalkirate ljude na fejsbuku? ja samo jednu osobu. tu i tam. i još jednu, da vidim jel se napokon učlanila.

uhvatila me nostlgija pa sam malo svratila do starog mi bloga. joj, baš mi je lijepi blog moj :)

a evo tko se od prekjučer nalazi na popisu mojih najdražih glumaca.

jer ste vi to tražili.

2008-10-29T08:50:00.004+01:00

well, one of you anyway.

virusi kompjuterski me zaobišli, thank god, ali me zato napali oni ljudski pa vučem polu-upalu pluća već 3 tjedna. kašljem ko velika.

no, da podijelim s vama svoje zaključke o životu nakon smrti & co. dakle, mala wendy je neku večer došla do sljedećeg zaključka: kako smo svi energija, kad umremo postajemo dio znatno veće energije koja je zapravo skup energija svih živih bića na planeti, čime dolazimo do zaključka da smo bog - mi, tj. mi svi utječemo na živote drugih, što je, kao što znamo, istina i u ovom životu, a ne samo u afterlife-u. e sad, ako vjerujete u reinkarnaciju, a ja kinda mislim da bi to moglo bit to (grozim se pomisli na zagrobni život, ma kakav on bio, pa se tješim da sam u pravu i da on ne postoji), onda se, po potrebi, odvojite od te velike, kolektivne energije i vraćate na zemlju, mars (ubaci planet po izboru), u neku paralelnu stvarnost ili gdjeveć da odradite karmički dug i onda kad fino postanete all you can be, vraćate se Velikoj Familiji in the sky (kad smo već kod karme, vjerujem u nju, al ne u smislu da nas dostigne u sljedećem životu pa da zato u ovom trebamo bit dobri, već da nas ščepa već u ovom, i to ponekad rather quickly.)

toliko za sad. kad se dovitim još čega, javim, bien sur.

tražim novi parfem pa primam prijedloge. volim lagane, sportske, ali može i slatkaste. da vam olakšam sugestiranje, evo informacija da mi je najdraži lolita lempicka (ako i ima ime, ja ga ne znam jer nisam nikad kupila the real one, što namjeravam ispravit).

u potrazi sam za čizmama ili gležnjačama i kožnom jaknom.
i htio bih vansice. kad se već ne mogu vozat okolo na skejtu jer bih izgledala čudnjikavo, seeing how mi the rest of the styling i nije skejterski.

bio sam doma, na jematvi. nismo, doduše, grožđe i misili, samo smo ga brali, jer je baba iz nekog nepoznatog razloga odlučila ga misit kasnije, a ja sam tad već bila u zgb-u.
dobila sam fotić, napokon. dosad sam se služila cimeričinim, što je jako nezgodno. usporedo s time, imam i novih slika pa čekirajte.

apsolvent sam, srećom s iksicom (jako lijepo da su nam dali jest u menzama još ovu god).
bila sam se ošišala, pa puštala kosu, pa opet ošišala. prva frizura je bila razigranija, što je more me. ova je ozbiljnija, al nema veze, daje mi priliku da glumim da sam odrasla.

bio na zff-u, gledao slackera i ukus drugih. zadovoljna s oboje.

čitam na veliko o poremećajima u prehrani. još malo pa prelazim na povijest fotografije (a svi koji poznaju temu znaju da će me to jako dugo zabavljat) i na boba dylana. barem to sada tako planiram.

i ne pišem jer mi se, u biti, ne da.

ovo vam pišem pod velikom opasnošću

2008-09-18T22:08:00.007+02:00

od terorista, hakera i najgorih od svih, pure evila - spammera.
avg 8, skinut od nekud već, mi je fino expired pa si sad moram install nod, kojeg nikad ne koristih i malo me strah.

okej, nod je installed, svemir je još tu, we're all right, people :D
(dang, šta mi fale animirani smajlići na blogpostu!)

imam novu simpatiju. on se zove van i lik je u "rebi". volim njegovu fizionomiju, velik je i snažan, ko stablo, a ima i sladak osmijeh i mota za komediju.

shvatila sam da se ne volim družit s ljudima koji idu u ekstreme u nečemu. npr. izrazito su sretni ili izrazito negativni. onda ja postajem dijametralna suprotnost toj osobi i ne budem ja, a to me iritira. pogotovo kad je osoba nenormalno hepi, a ja postanem frikišli depressive. a mrzim bit depressed, abnormally happy people around or not.
i ne volim bit around cura koje su niže od mene jer se onda ne osjećam ženstveno, već huge i debelo, iako ni sama nisam baš visoka (šta je dobro jer se onda ne nalazim često u toj situaciji).
i ne volim kad se u kafiću ne mogu namistit na stolici, al to već spada u drugu kategoriju.

ali volim što je vani hladno. savršeno vrime. sad samo triba kupit il napravit još grijača, dopeljat zimsku jaketu od doma i sve pet.

otkrijo sam deftonse i sviđaju mi se, ali zasad samo white pony. oni i 3 pisme od marka ronsona je sve šta slušam. i boston. jako volim tu pjesmu. i taj grad i novu englesku (u teoriji jer u praksi never been).

yeap, i think i'll go to boston. s kojim jarcem pod rukom, možda.

što sam naučijo u zadnjih tjedan dana:

2008-09-11T15:15:00.003+02:00

-da mogu pamtit na stranom jeziku (bijo sam uvjeren u suprotno)
-da ću uvik uspit spremit ispit ako učin makar 2 ure dnevno
-da moran učit svaki dan, bez pauza u danima
-da volim okus redbulla, al da me keeps awake, iako je body tired, i zato ga više nećem piti (a ionak je nezdrav, fuj :D)
-da se najbolje prejest dan prije ispit jer ću od treme ionako 5 puta na wc.

bili su ovo poučni dani.
dobijo 5, fala na pitanju.

mission: birthday party.

2008-09-01T18:40:00.008+02:00

phase one complete.

ja predlažem da moj rođendan postane nacionalni praznik. savršeno bi upa na kraj lita i prije početka škole pa bi bija mišanca nostalgije i radosti, a po količini veselja koje bi ga obilježavalo moga bi se mjerit samo s božićon. u početku bi tako, po popularnosti među pukon, bia slavljen samo od malobrojnih koji bi znali za njega i uživali u njegovoj rijetkoj ljepoti, a onda bi ga, malo-pomalo, počelo slavit sve više ljudi dok napokon ne bi posta drugi najomiljeniji dan na svijetu, odmah iza božića (bila bi to borba u stilu pepsi i koka-kole, u kojoj je božić,naturellement, koka-kola i vodi samo zato jer tad svi dobijaju darove, a na ivanin dan samo ja).

ove smo godine odlučili feštu započet ponoćnin čokoladnin kolačen i pelinon. dobila san odma i svoj prvi dar - petra pana na engleskom (već imam verziju na hrvatskom, ali ne volim ju jer je prijevod predraga raosa grozan). onda san ja pivala novoskladane ode samoj sebi i malo plesala na fratellise pa smo se slikavale sa šeširima a la profesor baltazar. onda još guc pelina i griz kolača pa neki hororac za koji nismo znale o čemu se radi. a radilo se o trbuhozborčevoj lutki posjednutoj duhom svoje vlasnice koja se osvećuje kroz lutku i ubija sve koji su nju ubili te njihove potomke. ja se ježim trbuhozborčevih lutaka i porculanskih lutaka pa me film malo preplašija tako da nisan tila na wc nekih po ure.

above: kali, moi, pelin und b-cake

popodne kad san se digla me dočekalo par hepiburzdej poruka na mobitelu i puno više na fejsbuku (uključujući i mrkvinu poruku za intervju čemu se baš radujem :), šta san doznala tek navečer kad se wi-fi neočekivano pojavija. nakon doručka i tuširanja, došla je mejš, pivala mi serenadu i donila kolače od jabuke koje je njena mama napravila. bili su jako fini. onda san i njoj dala šešir a la profesor baltazar pa smo se uputili na mirogoj, da napokon vidimo račanov grob. mejš se mirogoj jako svidija, a osin groba gospona račana, našle smo i draženov, enin, nazorov (na kojen san se i slikala - ima jednu skulpturu ko stvorenu za sidenje, a možda joj to i je namjena; it does feel kinda rude, though), šenoin, murtićev i od edija kovača. račanov je lip, jednostavan,
murtićev izgleda zanemaren, ali je poseban, mada nisu svi mislili tako (mejš: ne kužin murtićev nadgrobni spomenik), a priko puta eninog je jedan neobilježeni grob sa jako lipon nadgrobnon pločon - jedrenjak na čijoj je zastavi maslinova grančica. ovoga puta nismo svraćali do židovskog dijela, šta mi je ža, ali san zato fotićen uhvatila par lipih momenata.

kali: viš, možda bi mogli prošetat do tog groba za negdi godinu dana ili šest miseci. možda neko umre pa vidimo čiji je.

above: m. und orao

above: nazor et moi

navečer smo radile integralnu manistru sa tunon i pomama koje su bile nezrele pa smo jele kisele krastavce umjesto njih. večeru smo zaokružile zelenin čajon s cimeton kojeg smo popile u vrtu gledajući kalinog dečka, ježurku, kako trčkara.

ja: he so spikey. on ti je originalni panker.
kali: volila bi da nije pa da ga mogu privinit na grudi i zagrlit.

ali onda se ispostavilo da je ježko već zauzet. kalin sid već ima svoju nancy.

phase two slijedi već za koji dan kad ćemo gledat mamma mia i jest m.-ine tortille.

moje prijateljice i ja smo praktične djevojke.

2008-08-25T16:58:00.002+02:00

kad je nekoj od nas rođendan, fino ostatku družbe dade popis darova i riješi ih nedoumica, a sebi zagarantira željene poklone. granted, izostaje element iznenađenja, ali bolje i tako nego da dobijete dar koji ne želite, a za koji je vaša najbolja prijateljica bila uvjerena da je baš taj onaj pravi (sjetimo se samo izbjegnutog debakla sa hamletom kojeg sam htjela darovati kali za njen veliki 25. jer sam bila uvjerena da ga još nije pročitala, a želi, kadli ono, moja kali, revna i velika ljubiteljica čitanja, naravno da je hamleta pročitala. doh!). tako da ću ja za svoj skorašnji rođendan dobiti baš ono što želim, a to više ipak nije tabakera jer ne bi imalo smisla. namjeravam, naime, negdje početkom listopada okončati svoju romansu sa cigaretama. bilo je lijepo i volim vas, ali zdravlje (i taština) su ipak pobijedili. audieu, mes chers!

rođendan ću slaviti u više navrata, no tek kad završe ispiti i stres oko upisivanja apsolventure (meni je to stres jer još nemam sve potpise (ajc!)). prvo slijedi ručak s curama (kako "sex i gradiš"! bez koktela, doduše.), pa girls night out (ništa od m.-ine ljetne romanse pa tako ni, avaj, odlaska na pir) pa proslava s femili pa opet feštavanje s frendovima. puno finih kolača (nekih i ispečenih by moja malenkost - ove godine mislim savladat spremanje torte od ananasa i tako proširit svoj pekarski repetoar) i fine hrane (riba na gradele, here i come!), skakanja, balona, pravljenja zvijezdi po putu, nešto darova, malo alkohola (nismo baš od pijače) i all around a gay old time :) volim slavit svoj rođendan, a ovaj je poseban jer ću, joj strašno, navršit 25 godina, a to je ipak četvrt stojeća pa zaslužuje još više slavlja nego mu prethodnici.

radujem se i kupovini svojih prvih startasica (em su kul i kjut, em podupirem hrvatsku ekonomiju. di ćeš bolje!) i odbrojavam dane do darivanja krvi (još ne smijem zbog tattooa). a, da, nisam vam rekla i da sam postala ponosni budući donor organa :D što mi je bila dugogodišnja želja. još samo da postanem darivatelj koštane srži ...
jedino što mi kvari dan je što nam je kvartovski kontejner za odlaganje papira prepun (kako je moj kvart ekološki osviješten, nego šta!) pa momentalno ne mogu reciklirat novine i časopise dok ga ne isprazne.

gašpijeva faza me prošla. grozni šminker je izrastao iz tog slatkog štrkljavca. imala sam nakon njega i james mcavoy fazu koja me još lagano drži, mada me "becoming jane" neočekivano rascmoljila (pripisujem to pms-u). "wanted" je, s druge strane, ispao ugodno iznenađenje (james ko akcijski junak? ajde da vidimo.), usprkos skeletonskoj anđi koja odvlači pozornost od ičega šta se u tom trenu događa na ekranu i totalnom miscastu morgana freemana (on da glumi štemera?!). scene fajta i jurnjave, pogotovo one na početku s anđom u glavnoj ulozi, su isto jako dobre, kao i režija, tako da film definitivno preporučam. a ako vam je samo da ćirnete jamesov torzo (dečko se, po njegovim riječima, ozbiljno uhvatio bildanja za ovu ulogu i nije mu baš bilo drago jer ne voli vježbat), radije posudite "becoming jane" i odvrtite do njegovog prvog boksačkog meča u filmu. much nicer on the eyes :p (no vi, naravno, nećete gledat ni jedan od navedenih filmova samo zbog jamesove slatke face i dobro oblikovanih bicepsa i tricepsa. niste ipak tako površne(i) ;)
ja ću se pak ovih dana opet prošetat do kina jer moram još jednom vidjet i "wanted" i batmana (ne moram niti govorit da je heath rasturio,right?). vidimo se u cinestaru ;)

žene u mojoj obitelji imaju, u najmanju ruku, zanimljive ljubavne živote.

2008-08-18T14:59:00.005+02:00

dvije su izgubile muža u mladosti, ostavši usput i samohrane majke.
jedna se uskoro udaje u 20-oj.
jedna bi se razvela, da može, u 65-oj, ali ne može zbog pravnih zavrzlama.
jedna živi na malom otoku, u potpunoj izolaciji od civilizacije, čekajući muža po po godine da se vrati s navigavanja.
a jedna ima život ko s "to do liste" iz raja pa se ističe po toj nenormalnoj normalnosti.

the one that struck my fancy is the youngest one on the list, the bride to be.
naime, ne znam jesam li vam to već rekla, al užasno mi se ide na vinčanje. i pir. kupila bi dar i sve. čak mi se biva i djeverušom (mislin da je to pomalo utjecaj "27 dresses").ali moje su se neudane rodice ko za inat sve odlučile poženit baš onaj vikend kad ja nikako ne mogu bit u gradu *smajlić negoduje*

ja se, naravno, neću udat. ne iz nekih feminističkih razloga, nego iz psiholoških (fobije, fobije! možemo zahvaliti pretjeranoj izloženosti tv-programu u djetinjstvu na tome; bila je jednom čak i jedna razglednica na postasecret na tu temu, išla je nekako ovako: iako me tata nikad nije zlostavlja, bojim ga se ili osjećam se nelagodno s njim zbog pustog child abusea kojeg san gledala u filmovima i serijama na tv-u kad san bila mala. i feel the same way about marriage. krivi su svi oni prizori muževa koji tuku žene, kao i onih koji ne daju ženama razvod. ta limitacija slobode me užasno plaši.). zbog svega toga nikad neću imat priliku jednako razočarat svoje rodice. ne da bi jer nisan tako sitničavo osvetoljubljiva, ali daaaj, oću više na pir, goddammit! nema mi druge nego se nadat da je m. upoznala koga na moru, zaljubila se i odlučila vinčat čin se vrati u zg. ona je romantik pa je moguće. let's keep our fingers crossed :)

moje ljeto zasad je mirno. fali mi more i split, opet (a to je, kako bi rekli u reklami, novost za mene: postajem nostalgična za rodnim gradom tek unazad 2-3 godine), al onda malo bacim pogled na županijske panorame rano ujutro i all better (e, sad se dižem rano ujutro, nego šta. ja i pivci. well, pivac. ima jedan u dvorištu do.). a pomaže i henganje s malin ivanon iz dobrog jutra, nekoć iz obrazovnog programa (hm, zamjećujem obrazac ovdje-uvik padnen na tipove iz obrazovnog). henganje, naravno, u vrlo širokom kontekstu jer je on u studiju i govori o stanju na cestama, a ja sam na krevetu, recitiram promjene latinskog vokalnog sistema (što bi i sad trebala radit).

prije nego sam postala ponosni ranoranioc, nisam to bila, jel, pa sam kasnovečernje sate provodila uz "sestre". fina serija. malo iritira sapuničarski element, al dobro.

imam i donekle namjeru prestat pušit ranije nego sam planirala. donekle. tako da ona tabakera za birthday present još stoji ;)

nisam pročitala ni jednu knjigu ovog lita (shame on me), al sam puno igrala sudoku (good for you).

soba je preuređena, izgleda skroz cute (thank you, thank you very much), a priča se u kuloarima i da nam se docimerice seeelee :D :D tako da ću uskoro pisat oglas naslovljen s "traži se docimerica" :) i imat audicije LoL

i da, vratili se smajlići u moj stil pisanja i to naveliko.
;D

slikaju mi se ograde.

2008-07-15T15:17:00.002+02:00

picket fences.
a kad kažem slikaju, mislim fotografiraju.

gledao sam mjuzikle i biografije muzičara i romantične komedije iz vremena srednje škole
i polagao sam ispite
i volontirao na filmskom festivalu.
i otkrio čari hevi metala u dvajspetoj
(pa mi dođe da kali kažem kad je na teveu reklama za koncert mejdna: ovo ti je iz "run to the hills", al nju to ionako ne zanima)
i čari preteča panka
i tetovirao se
(fakin preplaćeno, al to sam već prebolijo)
i postao teta po drugi put.
i nabavio si puno e-knjiga
i muzike
i filmova
i planove za ljeto napravijo
(obogaćivanje interijera sobe, among other things.
strašno se veselim kupnji polica i lampi :D)
i smršavijo.
i upgradeao si level cigareta.
i vratijo se ispijanju zelenog čaja s cimetom
(samo ga tako možem piti)
i bijo na sudamji
gdje sam jeo slatkiše i paellu.
kupijo svoju prvu kapu,
objesio svoj prvi šešir na prozorsku šarku,
doživio 2 značajnjija upucavanja,
zaključijo jedan odnos uz pivo i ska u pozadini.
bijo nostalgičan za domom,
čak i za babon, šta mi se nikad ne događa.
nabavijo nove igrice od kojih samo jedna valja,
postao svjetski prvak u spider solitaireu na mom laptopu.

eto, to sam radijo u međuvremenu :)
a šta ima kod vas?

2008-04-29T17:14:00.006+02:00

i ne, nisam.
i ne, nisam.
i ne, nisam.

nisam niš.

ja nisam kajkavica, ali ponekad mi dođe pa pitanje započnem s kaj.
i onda se moji sugovornici smijulje
ili to uopće ne registriraju jer im,
sve manje čudno,
ionako ne zvučim dalmatinski.
nema veze.
i tako ne pripadam nigdje na regionalnoj bazi. divna sloboda u tome.
plaši me jedino činjenica što nemam dom.
i boli.

jučer sam se prijavila za volontiranje na jednom filmskom festivalu. htjela sam se prijaviti za volonterstvo na još jednom, ali u to vrijeme namjeravam (daj, daj, daj) učiti za ispit pa mi ne odgovara. nadam se da ću dobiti volonterstvo i, ne znam, možda, usput, nekako otkriti čemu stremiti u prelistavanju oglasa za posao (premda nema razloga da se to baš tamo dogodi, ali zašto ne?). još nemam jasnu ideju čime se želim baviti, a ako nemaš cilj, nemaš di ni stić. (točnije, ideje koje imam su provedive samo u neverlandu zbog čega moram naći nešto za raditi na zemlji.) jedino što znam je da ne želim raditi samo jednu stvar.
zapravo, ako ćemo istinito, ovako si ja zamišljam svoju idealnu zemljanu poslovnu situaciju: predajem talijanski u nekoj osnovnoj školi, a uz to prevodim (tekstove i članke s talijanskog, titlove s engleskog), radim nešto na nekom filmskom festivalu i nešto znanstveno (etnologija, antropologija, bilo što).
oke, imam neku ideju. ali htjela bih je iskristalizirat.

osjećam egzistencijalni nemir ovih dana.
želim se selit i želim čitati antropologe i filozofe (mmm, barthes).
već sam 5 godina na istoj adresi i osjećam se kao da ću iskočiti iz kože ako se uskoro ne preselim.
sad imam viziju stana u kojem želim živjet.
mali stančić u potkrovlju to je, s malim balkonom, malom kuhinjom, dnevnom sobom koja je ujedno i spavaća, kupaonom.
svako jutro se po buđenju rastegnem, napravim kavu, mačku ulijem mlijeko pa s dečkom odem dijelit novine na balkonu.

imam sve osim
stana, mačka i dečka.

bližim se tetovaži i to je lijepo, mada mi je entuzijazam oko nje spao. valjda jer me brine faks.
mrzim prozaičnost.

ali volim pustolovine neživih subjekata*.
(*newer things: adventures of ship)

a nakon faksa, tog zastrašujućeg sunčanog dana, ne nađem li nekakav zemljani posao u roku od tri mjeseca, odlazim volontirati u bilo čemu, bilo gdje. samo da je što dalje. aljaska mi je privlačna (hvala, alex *beso*). i wales (iako sumnjam da se tamo traže volonteri. nah, could be.), but anything goes. prijateljica kojoj sam povjerila želju za bijegom bi htjela do latinske amerike pa možda i tamo završim.

danas, ja sam brod.

imam novu fascinaciju

2008-04-21T00:19:00.003+02:00

a ime joj je gaspard ulliel.
samo sam to htjela podijeliti s vama :)

ček, ček, ček - joker je stariji od batmana?!

2008-04-13T01:13:00.007+02:00

ja uvijek mislila da su tu negdje po godinama.

volim luku modrića, samo da znate. jako mi je drag. i veseli me svaka glupa od masu reklama kojima nas sad obasipaju, a u kojima se on pojavljuje.

soba mi miriše po trešnji i kokosu - kombiniram mirisne štapiće, i po cigaretama koje imaju mliječni okus (čudno) i po muškom parfemu jer tako miriše antiduhan sprej.

donijela sam povijesnu odluku da više neću govoriti prijateljicama o dječacima koji su mi simpatični jer se to krivo protumači. odsad će samo papir bit upoznat s imenima ljudi koji mi uljepšaju dan samom svojom pojavom.

sve češće mislim da sam trebala bit glumica, ali onda uvijek nekako naiđem na neki tv prilog ili novinski članak koji prikazuje što školovanje za glumca uključuje (tipa, stat pred svoje kolege i smijat se, iako mi se ne smije), a to se meni najvjerojatnije ne bi dalo iz čega deduciramo da se ja za glumicu ne bih školovala, barem ne u sklopu neke institucije (hm, prva asocijacija na instituciju mi je ludnica), već bih ja to jednostavno bila. prirodni talenat i te stvari. ko johnny (at least i think da se johnny nije školovao. ako je, onda mi teorija pada u vodu i morala bih se odvuć u neku akademiju). u mojoj maštariji, bila bih jedna od onih glumaca koji ne glume, nego postanu svoj lik, kao što to, na primjer, radi daniel day-lewis, već spomenuti johnny te nekoć river i heath. pa bih glumila ulogu neke anoreksičarke kako bih ljudima približila tu bolest i pomogla da shvate o čemu se tu zapravo radi (jer nevjerojatno velik broj ljudi misli da je stvar samo u skidanju kila) i po završetku obavljena posla bila nominirana za oscara, kojeg bih osvojila. pa bih bila prva hrvatica koja je osvojila oscara i davala bih intervju aci stankoviću o pretjeranom i bolesnom interesu za privatni život celebrityja te koliko je nepravedan, nerealan i zabrinjavajuć stav da javne osobe čiji rad ne utječe u krucijalnoj mjeri na naš život (za razliku od, recimo, rada političara) nemaju pravo na privatnost, kao da nam se ne daju dovoljno kroz svoju umjetnost, najranjiviju ljudsku aktivnost (ako je riječ o istinskim umjetnicima, naravno, onima koji glumi i pjesmi pristupaju larpurlartistički, a ne senzacionalistički). imam cijeli govor pripremljen na tu temu. joj, da ga samo čujete, savršen je. jedva čekam postat poznata glumica koja je osvojila oscara :D

jučer sam nalakirala nokte nakon dugo vremena, i to bez prethodne manikure jer je to lakiranje došlo spontano, usred bojanja vrlo ružnog upaljača žute boje, pa su mi sad nokti gotovo pa savršeni, ali boja se već polako počinje ljuštit jer je korišteni lak bio star i za koji dan će mi nokti dobit onaj pankerski štih. i srednjošlolski. što mi je počelo smetat. imidž tinejdžerice/brucošice. zbog čega ga već sad polako mijenjam.
e, da, kali i ja bumo išle gledat step up 2. report will follow :D

u potpisu: vaš kvartovski pjesnik

2008-04-08T17:14:00.005+02:00

ovo nam je ima koji tjedan osvanulo na zidu preko puta jedine kvartovske birtije:

Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

potpisa nema, ali ja si zamišljam da bi bio neki a la onog u naslovu posta. ili to ili don quijote.
ne jer don nije znao želi li ljubav, nego jer ima isti romantični feel.
(ima jedan dečko koji svira gitaru na ulici, u zagrebu, jel,
prije pred algoritmom u centru, a sad u tkalčićevoj, ako se ne varam.
uglavnom, dečko je poluhrvat-polušveđanin, ako se dobro sjećam, ali kad ga vidite,
prvo i jedino što vam padne na pamet je: don quijote.
bil je i na direktu, možda ste ga tamo skužili.)

cesarić i ja uvijek smo bili on the same page, pa tako i sad.
mrzim što ga shvaćam.

***

radim titlove za jednu romantičnu komediju koja je, za razliku od tolikih drugih, actually dobra i smislena, a u kojoj se često spominje riječ boyfriend, of course, i guys. pa sam pre sveg malo škicnula srpske titlove za isti i strašno mi je postalo simpatično njihovo momak za dečko :)
ne da se u splitu tako ne kaže, ali sad ju doživljavam u novom svjetlu :)

little skinny, okay, i'm asleep anyway.

2008-04-04T09:33:00.005+02:00

i danas je heathu rođendan i sutra je godišnjica layneove smrti i danas nemam teka pa ću stat doma i skrivat se od gužve uzrokovane bushom, a sutra se možda baš i odvučem do boogalooa da vidim te bendove, mada sam bila planirala private mourning. više heatha, nego laynea, ali čekaj, tek je petak, pol 10, još ima vremena.
i ne kužim (i ne slažem se s time) zašto bi se trebalo obilježavat godišnjicu nečije smrti. ako ti neko fali, neće ti bit bolje ako ga se sjećaš na dan kad je otiša. trebalo bi slavit samo rođendane i druge lipe dane.
jedva čekam tatt napravit. biće malo lakše.
jebemu, saću se rasplakat.
no divno, sad san se i tate sitila. a fuck.
a mum me zove za 5 min, moram se skulirat.
danas je numerološki jako nesretan dan, fyi, stoga nemojte vani ako ne morate. znači, nema greetinga for the president ili protestiranja protiv istog. istina, statistike kažu da su veće šanse da će vam se nesreća dogodit dok ste u udobnosti vlastitog doma, ali svi znamo da statistike lažu.

***
gledala sam onu epizodu direkta o depresiji, btw. very up-beat. hvala urednici/uredniku koji nam je to odlučio pustit pred spavanje.

***

ovih dana nalazim za najugodnije bit u sobi s ugašenim svjetlima, ali sa zapaljenim voštanicama. jako opuštajuće.
čak mi ni miris incensa* ne smeta, dapače, počinjem uživat u njemu.

***

*mali tip za ljubitelje mirisnih štapića - dućan naranya u vlaškoj ima rasprodaju zbog permanentnog zatvaranja :( pa su cijene snižene i za 30 kn možete kupit 5 kutija incensa najrazličitijih vrsta (8 komada po kutiji). zatvaraju se oko 15.04. stoga hurry ako se želite opskrbit raznim lijepim stvarčicama iz njihove trgovine.

fishing.

2008-03-22T19:03:00.005+01:00

dan proveden u apatiji.

susedi, oba, skužiše da im krademo vezu pa se jedan zaštitio, a drugi nije, no zato (pretpostavljam) kad god ne koristi komp, ga iskopča iz routera pa moramo pecat vezu po cili dan da si provjerimo mejl i ostale daily stuff. pa sam u međuvremenu dok veze nije bilo radila malo post-worka na jednoj malo starijoj fotki i cropala neke druge i gledala površno reprizu nekog pjevnog showa i nekog kulinarskog showa, usput lažući mami da ću jest nešto kuhano danas, a neću jer mi se ne kuha, a još više mi se ne pere suđe, zbog čega i ne kuham i ne jedem baš, a kad jedem, onda je to voće ili jogurt ili mlijeko od soje. s kapućinom. preporučam. (unlike franckovu 2u1 kavu koja ima okus ko da pijete varivo od graha.)

u četvrtak mi je umro gazda. ne znam koliko je točno godina čovjek imao, ali bio je u finim zlatnim godinama. ostavio je za sobom ženu, moju gazdaricu, sina, kćer i unuke. bilo me brinulo kako će gazdarica podnit život bez njega, da neće umrit od slomljenog srca, ali čini se oke. sad me preokupira jedino kako i kad da joj izrazim sućut jer se još nikad nisam našla u ovakvoj situaciji i ne znam kakav je protokol i šta se očekuje da napraviš kad ti umre gazda. iz tog sam razloga sinoć sanjala da mu sinu izražavam sućut, kažem žao mi je, ili tako nešto, a on me ljutito ignorira.

sad sam malo proguglala apatiju i vidim da mi je to zapravo dugogodišnje stanje. wow. how eye-opening. smatra li se to stanje ozbiljnim? dovoljno ozbiljnim da se liječi nekakvim medikamentima, mislim? čini mi se da ne. a i ne bi trebalo, zapravo. osim ako u tom posvemašnjem odsustvu osjećaja i interesa za sve i sva ne nanosite zlo drugima. u suprotnom, let it rip. isto ko i suicide intentions. uvijek sam smatrala da samoubojice ne treba sprječavat u njihovoj namjeri jer je to njihov život i, kvragu, ako ne možeš odlučit o kraju vlastite egzistencije, o čemu možeš? naravno da bi to onda u nekim slučajevima dovelo do tragičnih gubitaka, ali ... ljudi nam ne pripadaju, ma koliko si mi to voljeli utvarat. i nisu tu zbog nas. jednostavno su tu. i u njima treba uživat dok traju. ko u izlasku sunca.

sad kad znam sve trikove zanata, mogu se bacit u pokeraše.

2008-03-14T16:23:00.007+01:00

samo da je zapamtit pravila.
i imat interes za tu igru.
doduše, nisam je još imala prilike igrat tako da je sasma moguće da bi mi se svidila. ali pravila bi opet napisala na šalabahter i svako malo provjeravala di koja karta ide i s kojom se najbolje slaže. ne mogu zapamtit kartaška pravila. zato sam (nekomu) naporan partner u beli, barem prvih nekoliko partija. i u šahu. tu sam (nekomu) iritantan protivnik.
(maštam o strpljivom učitelju, strastvenom šahisti, koji u rano jutro, možda uz čaj, iako bih ja preferirala vidjeti mu kavu u ruci, u obližnjem parku igra šah na klupici s penzionerima, ispod krošnje badema u cvatu.)
a oni trikovi koje sam spomenula odnose se na laganje. uspješno, naravno. kako prevariti nekog da nam vjeruje. čitala sam neke upute o dotičnoj temi jutros kad opet nisam mogla spavat (da, just for the record, moja insomnija fino napreduje i sad ne spavam nekih 27 sati u komadu. nice.). upute su bile razočaravajuće (granted, nisam još došla do kraja knjige), ali kako se ovih dana moram borit protiv svoje prirode i lagat više nego što to inače činim, i reckon, dobro mi dođe i tih par sitnica koje ću tamo pokupit.
kad sam bila dijete, gledala sam neki film o pokerašima i saznala koliko je bitno ne imati nikakav tell. stoga sam već tada pazila da ne razvijem nikakvu izdajničku naviku, tipa griženje noktiju ili pućenje donje usnice, za slučaj da se jednog dana nađem u las vegasu, na primjer, a zbog čega sam, desetak godina poslije, bila tinejdžer bez ikakvih trademarka i dečki se nisu mogli pitat o čemu li ja to razmišljam dok se poigravam uvojkom kose ili zašto jedem samo smeđe m&m's jer ja to jednostavno nisam radila. bila sam savršeno neupadljiva. ne i nevidljiva, doduše, što znači da sam, uz malo proper guidance, mogla biti dobar hitman.
što je, jedno vrijeme, bio bratov i moj dream job.
sad mi je dream job radit titlove. prije koji dan sam dovršila svoj prvi titl i to za odličan film, jedan od mojih najdražih, which helps jer radeći titlove pogledam svaku scenu po najmanje 5 puta, a to bi bilo veoma bolno da je u pitanju nešto nepodnošljivo. u teen, oh-i'm-so-dark, fazi (koja i danas izviri) mi je dream job bio make-up artist za mrtvace. jedna od omiljenih fatazija u to mi je doba bila odselit se u neki random grad i zaposlit se na spomenutom radnom mjestu. razmišljala san, hej, u krajnjoj liniji mogu šminkat žive ljude. a safe bet, that one (the job, not the living). hm, sad kad sam malo prošetala down the memory lane, vidim da mi je to i dalje dream job :)
biti grobar mi se također činilo zanimljivim i baš me obradovalo kad sam neki dan vidjela na hzz-ovim stranicama oglas za jednog (stranicama koje su, usput budi rečeno, informativne i jako dobro napravljene; jedino što nedostaje su informacije o doškolovanju i to je veliki minus). i etnolozi se traže, čak jedan, i to za predavat likovni folklor u školi klasičnog baleta i ja si mislin kako je to baš lipo, radit u svojoj struci koju volin, oko mene dica plešu, ja iman (da li?) besplatan upad u hnk-a i sad je to najnoviji posao na mojoj listi dream jobova, predavat likovni folklor u školi za klasični balet , makar samo na 4 miseca.)

ne znam za vas, dragi moji čitatelji (posebice vi iz portugala. viva portugal!, ili kako se to već kaže na portugalskon. lijepo je znati that we're going international.), ali ja nikad nisam imala životni moto. pitanje za vas koji ga imate: držite li se tog svog mota svake minute svakog dana? na primjer, ako vam je moto ne razmišljaj o jučer, živi za danas, znači li to da nikad ne razmišljate o prošlosti i apsolutno ste u svakom trenutku usredotočeni na upravo taj moment vašeg života? jer meni se to čini nemogućim. naravno da ćete razmišljat o jučer i o sutra i da nećete moć uvik živit samo za danas i zato je netočno zvat tu uzrečicu svojin životnin moton po kojen živite jer nije tako.
no možda je vaš moto drugačiji. možda se vodite po onoj ne čini drugome što ne bi htio da čine tebi. opet, vodite li se uvik po tome? zastanete li prije svakog vašeg postupka pa se upitate: bih li htio da on/a meni to isto napravi?
moja poanta bi, dakle, bila - koliko se držite svog mota, ako ga imate?
ja ga i dalje nemam, ali čini mi se zgodnim jedan stih koji mi se mota po glavi posljednjih dana:
dance like a monkey,
dance like a monkey, child
što si ja interpretiram kao živi bez inhibicija, radi ke želiš čak i ako pri tom izgledaš glupo ili smiješno. nije mi to sad moto, dakle, ali mi se ipak malo promijenio point of view, which is nice jer je to lijep point of view. a tu veliku promjenu možemo zahvalit mom najdražem strastvenom šahisti, ljubitelju prugastog uzorka i kolača od banana :)

instant hooks.

2008-03-01T19:05:00.003+01:00

zadnja 24 sata provodim u zwinktopiji. prve pare sam već spiskala na new wardrobe, al nema veze, dajte mi koji dan i imat ću ja tu sobu (a onda i namještaj i posuđe i još odjeće pa još odjeće... :p) sve dok me hook ne pusti i ne navučem se na neki drugi. travian, na primjer. ili triumph. ili civilizaciju. ili simse *oči velike ko krošnje stabala, sline cure da se jezera stvaraju*

update:
zwinkies su spyware :(
a tako san se veselila svemu šta me još čeka u igri :(

zabavno gubljenje vremena.

2008-02-24T07:52:00.006+01:00

me and my imaginary pets :)

you too can make your own doll. see how.

malo sam bila kontemplirala o svom ideal boyfriendu koji se zove dean.

2008-02-23T03:31:00.008+01:00

ponukana intervjuom na fejsbuku gdje odgovaraš na pitanja drugih fejsbukara i u biti sam sebe intervjuiraš, otpočela sam da sanjarim o svom imaginarnom dečku koji je svih ovih godina, odkad sanjarim o njemu, bio bezimen, a onda se, vidi koincidencije, počeo da odaziva na ime dean baš nekako u isto vrijeme kad sam počela da simpatizram deana iz supernaturala.
i zato ću vam sad, dok slušam indie muzičare koje nikad prije nisam imala priliku čuti te dok u glavi sastavljam popis za današnjojutarnji šoping, podastrijeti opis deanovih karakteristika.

dean, dakle, ima plavu kosu,
okserice (baš ko i imenjak mu, samo s manjim razmakom među udovima) i
služi se sarkazmom (u najboljoj maniri, na primjer, hydea iz ludih sedamdesetih).

kali (čita ispitnu literaturu; moja cimerica i najbolja prijateljica studira povijest zahvaljujući čemu saznajem mnogo zanimljivih stvari pa tako i ...):
moraš vidit opis lincolna odi. ovo se tebi ne bi svidilo. (čita) ... i da je imao dozu cinizma koja mu je uvijek nedostajala, mogao je, poput Augusta, tražiti da mu se zapljeska na samrtnoj postelji. K tome je bio i duboko human, beskrajno spreman oprostiti i razumjeti, suosjećajan prema svim ostalim ljudskim bićima. Imao je dubok i živ smisao za humor, koji je bio popraćen još dubljom melankolijom. (izvor: jutarnji list, biblioteka povijest, knjiga 14, str. 607)
liliu: depresivan, znači. da je kojin slučajen bija žena u francuskoj na prelasku s 19. na 20. stoljeće, strpali bi ga u podrum i nikad ne bi oslobodija robove.

visok je između metarosamdeset i metarosamdesettri, ali preferably ipak metarosamdeset jer sam zaljubljena u tu visinu. no ako je dečko savršen, onda ću mu oprostit i ako je visok metarsedamdesetdevet ili osam, čak. i'm širokogrudna that way.

kali: ala, vidi, evo dylana na televiziji.
liliu: to je biće jedan od onih 5 filmova koje je snimija.

dean ima i lijepe ruke
i bradu četvrtastog oblika
i pristaje mu kad puši,
a možda je i vegetarijanac.

on kaže emo, ja kažem punk.
ništa ne vidim, opet bez naočala.
sladak dečko. poznat.
kali disagrees. dobila je gay vibru od njega, kaže.
ma kakvu gay vibru, protestiram pospano.
dečko je strejt. i sladak. i misli da sam čudna. ili nešto u tom stilu.

valna duljina is a bitch. (.daysleeper.)

moj imaginarni idealni dečko voli šah
i zna skejtat.
dobro se služi engleskim
i kuži sve reference koje napravim,
kako na opću, tako i na popularnu kulturu.
planinari.
možda je arhitekt ili grafički dizajner.
nosi majice na pruge
i smišan je kad spava.
ne hrče jer više nikad ne želim dijelit sobu s nekim tko hrče.
(so, deane, be prepared i za odlazak na operaciju, ako bude potrebno.)
preferira kavu umjesto čaja,
zna kuhat i to dobro radi.

kasnije se ispostavilo da dečka znam s direkta. emisije. gradio kuću s frendovima.
jedan od njih liči na orlanda blooma. kali sva trojica sliče jedan na drugog,
ergo, tri orlanda blooma sjede za stolom,
jedu juhu, paštu ili neko drugo jelo jednako jednostavno za spremit,
a oko nogu im se mota pes kojem sam sad već zaboravila ime. (.daysleeper.)

ima tu još osobina koje dean posjeduje, a koje neću sad sve nabrajat jer bi to pokvarilo mood posta.
zato ćemo closure ovog poglavlja moje autobiografije prepustit kali i jutarnjen listu:

kali (čita): U Alabamu je brzo stiglo proljeće. Dan je bio sunčan, topao i prepun mirisa rododendrona koji su tek počinjali cvjetati. (jutarnji list, biblioteka povijest, knjiga 14, str. 615)
a to ti je bila situacija kad je prisegnija prvi predsjednik konfederacije južnjačkih država.

evo zašto cimerica dolazi doma do 7.

2008-02-22T03:07:00.004+01:00

jason priestley aka brandon walsh.
predlakave ruke malo kvare dojam, al dobro.

priznajem, i ja ih škicnem. brandon je cuter than i remember, pogotovo što se osmijeha tiče, tako da ću ih vjerojatno nastavit gledat sve dok jason priestley doesn't lose his good looks (ne da je sad ružan, ali u bh days - yummy.)

nda, dakle ipak nećemo bit prijatelji.

2008-02-19T14:46:00.004+01:00

ah, pa dobro.

moram si nabavit neke teglice, onako, fine, prozirne, sa srebrnim poklopcem, da u njih stavim sušeno voće i orašaste plodove.

liliu (govori kali jedući brusnice i orahe):
vidi, sad se hranim ko šumska vila.
kali: :)

i like my new bunny suit.

2008-02-18T15:53:00.001+01:00

i like my new bunny suit.
i like my new bunny suit.
when i wear it i feel cute :)

actually, i want to be a squirrel :)

opet imam zanimljive snove.

2008-02-17T21:27:00.011+01:00

ovog puta u glavnoj ulozi bio je chad michael murray čiji je lik u tree hillu, zajedno s još jednim prijateljem, postao anoreksičan jer su producenti i scenaristi spomenute serije odlučili mlade upozoriti i na tu opasnost koja vreba. po buđenju sam si pomilslila kako je to vjerojatno jedina tema koju nisu obradili u beverly hillsu, samo zato jer tada još nije bilo križarskog rata na mršavice
(don't get me wrong, anoreksiju smatram ozbiljnim problemom, ali situacija kakvom ju prikazuju mediji je prenapuhana.)
u isto vrijeme, dio manekenki, koje su uvijek prve na udaru kad krene priča o ani i proani, pri čemu se zaboravlja da biti anoreksičan i biti proana ipak nije jedno te isto, je mršaviji nego ikad (pogledajte samo neke od modela s nedavno održanog ny fashion weeka). cure su se, čini se, pobunile. poput pušača koji, kad vide antismoking reklamu, odmah zapale, tako su i one tim mršavije što su kritike na račun njihova izgleda glasnije.
no ovo nije trebao biti post o mom čudnovatom interesu (onom za ane i, još više, proane).
htjela sam, zapravo, poželjeti dobrodošlicu najnovijoj miloj pridošlici u moju famille, a to je moj lap :)
welcome, buddy *hugs*

prije koji tjedan smo dobile i novo kuhalo, ovoga puta pravo kuhalo zahvaljujući kojem na obrok sad čekam 10 minuta, a ne sat vremena kao dosad. novo pomagalo, međutim, nije umanjilo moju šlampavost. nakon šta sam se opekla kipućom vodom po dva prsta i dlanu jer, aparently, ne znam maknit teću s vruće ploče bez da mi se sve ne isproliva, i nakon šta sam si dodatno parom nanosila bol na svježu ranu cijedeći vodu iz teće ko da mi je prvi put, uspila mi je, na putu do stola, i teća ispast iz ruke tako da su se svi tortelliniji sa sirom rasuli po tapetu. no, naša nespretna djeva nije dugo očajavala, već je trk trkom dohvatila svoj mobitel (jedinog od pripadajućih joj gadgeta koji je out of date) te nazvala obližnju pizzeriju koja, čudno, ne stavlja maslinu na sredinu pizze, ali to kompenzira zgodnim dostavljačima. masline se, uostalom, ionako uvijek mogu kupit u dućanu, i to više od te jedne koja je i tako nedovoljna i uvijek bih još barem dvi-tri.
a propos pizze, najbolja pizza koju sam pojela u životu može se kušat u splitu, u restoranu-pizzeriji velo misto, di pizze nemaju svoje uobičajene nazive, nego nose imena splitskih kvartova :) preporučan plokite ;p
warning za one koji ne mogu puno pojist: pizze su ogromne, a nemaju malu opciju. već se vidin kako za ovu sudamju govorin konobaru da mi spremi pola pizze za doma (a vidin se i sa cotton candy na marjanu, al o tom potom :).
uskoro bi nam treba stić i novi-stari sobni bicikl. naime, na mom se pokvarija otpor pa pedaliranje na njemu nije challenging, a kako ja oh, so volim izazove, cimerica i ja smo dogovorile swap - njen sobni od doma vu zg, a naš zg-ovski u st. which means, no yoga zasad. nekako sam si ju zamislila na jesen, skupa s novim city bikeom, koji se možda pridruži našoj maloj famille već u svibnju. sam još ne znam u koju boju da ga obojam. možda zelenu. il žutu.
naumila sam i naučit heklat. zasad samo malo na netu browseam tutoriale, a na actual učenje se bacim jednog lijepog sunčanog dana, s pojavom prvih tratinčica i sa smanjenim fakultetskim obvezama. pa ću si raditi šalove i grijače i bit će to the prettiest šalovi i grijači around :)
a onaj tjedan i onaj nakon tog je bio totalni australia overload. ne samo zbog očitog, nego i zbog novog albuma od silverchaira (daniel je opet šarmantno simpatičan u svom pretjerivanju u teatralnosti), a kojeg sam, uz ost iz juna, slušala gotovo pa isključivo te zbog mcleod's daughters, my daily dose of happiness (koja će, na žalost, nakon ove sezone postat nepodnošljiva sapunjara).
a sad idem tipkat šalabahter.

for my love

2008-01-27T07:21:00.001+01:00

ni riječi,
ni geste,
ni pokret.
ni misli,
ni zvuk,
ni pogled.
ništa više,
nikad više.
najsretniji dan nikad nije bio tako tužan.

na flickru sam ju objavila zajedno s fotkom koja je također inspirirana mojim stanjem duha posljednjih dana.

podcijenila sam se.

2008-01-23T23:45:00.001+01:00

ili precijenila, kako se uzme.
nije trebalo čekat do vikenda.

see? this is exactly why you should never care about anyone.

i svaki put kad se sjetim je kao da me strese struja.

2008-01-23T19:25:00.001+01:00

over and over again.

dan prošao u izmjeni trenutaka zaborava i onih nevjerice koja odbija prihvatit istinu.
i dalje ne vjerujem. baš me briga koji je datum, to mora da je neka okrutna šala.

bit će ovo gadan vikend.

don't make friends if you're scared of people.

2008-01-22T02:46:00.000+01:00

eh, da.
won't make friends ever again.

(do sljedeće prilike jer uvijek zaboravim na svoj socijalni hendikep.)

i don't exist.

2008-01-18T13:40:00.000+01:00

except on facebook.

prvo mi nije bio nešt i prijavila sam se samo kako bi me bivši i sadašnji kolege mogli nać
(a našla me i daljnja rodbina which was nice jer nas ima malo :),
a sad sam na njemu kad god stignem,
ukrašavam si graveyard, stavljam mjuzik, tražim zgodne stikere (koji nikad ne rade) ...
very nice :)
danas sam se prijavila da živim tamo gdje ne živim kako bi mogla dobit šta para za živit.
razultati tek u 3. mjesecu :x
ne da mi se učit i study plan je već davno otiša kvragu, al i'll try.
od rokera nincs već misec dana :(
umisto njega javljaju se neki ljudi za koje ne znan šta mislit.
mali i dalje radi savršeno.
o lapu se još samo razgovara jer nisu stigle sve pare.
i mali update: dok san bila doma, ipak san naučila palit vatru *proud*
to je sve zasad, mačak. facebook zove.

edit 22.01.:
najgori post so far. al eto. da zabilježim latest craze.

this is the best blog i've ever had :D

2008-01-09T15:49:00.000+01:00

stuff i did today:
- učlanila se u paolo nutini group na last.fm-u
- sent a request to paolo to be my myspace buddy
- izmijenila sa srđanon the cousinon još jednu poruku na fejsbuku (he aggressive. i don't like him :(
- učlanila se na live journal (pass s brojem)
- prestala pušit, iako nevoljko (moran, ionako san stalno sick i bez toga)
- odlučila ipak danas ić na dijetu, teške duše jer nisan se properly oprostila sa mousseon i fali mi i ne znan kako ću uspit jer san postala ovisna o njemu, ali ako mogu heroin đankiji, mogu i ja. tak je. 3 dana is all it takes za fizikal skidanje. psikikli...pa, nadan se da i to bude samo 3 dana trajalo.
- skinila neke paolove live nastupe

ne mogu virovat da moran suta ujutro kod doktorice. to mi tako teško pada da je to za ne povirovat. demit. možda padne meteor i oslobodi me.
oke, od sutra san na pravoj dijeti, fali mi mousse.

edit nakon ručka/večere:
ipak sam na dijeti. not happy. miss food.
vidila san da je na lašćini opet počeo aerobik, ali ne želim tamo vježbat, a osim toga, ovih dana naginjem ozbiljnom bavljenju yogom (jer sam pročitala u časopisu zdrav život da određene vježbe yoge pomažu pri disanju i ako se redovito bavite yogom, nikad nemate problema s disanjem. kako momentalno zahvaljujući nafarin kapima opet otkrivam sve blagodati disanja na nos, yoga mi je postala opcija kojom se najčešće zabavljam posljednjih dana).
druga opcija mi je fitness yoga, treća pilates ili tae bo. bilo što 2 x tjedno jer nemam para za više, a ostalim danima po ure na steperu (dr. oz kaže da je po ure dovoljno, s tim da bi se trebalo uru tjedno dobro oznojit, i ja ga slušam. ko oprah.)

thank god da sam ovo namjestila na private.

2008-01-08T08:44:00.000+01:00

još samo da dobijem svoj lap i sve pet. skoro.
već skoro 3 tjedna ne mogu disat na nos, a ne da mi se do doktorice sad kad san u zagrebu. sinoć san čak disala na nos pa san se ponadala da je torturi doša kraj, kadli ono... poludiću. neman vremena za ove pizdarije. počela san ko starci ponavljat zdravlje je najvažnije, koliko san često bolesna.
glava mi puca od manjka kisika. i nespavanja. nisam mogla spavat sinoć, ne znam zašto. must be the moon.