9.9.11

šefica mi je dala knjigu o muško-ženskim odnosima.

ne znam kako se zove, nemam je sad uza sebe, no za ovu priliku nije ni bitno. moja šefica je tip osobe koja vjeruje takvim knjigama. žene su s venere, muškarci s marsa pa zato žene ne znaju vozit, a muškarci znaju jedino sjedit pred TV-om s pivom u ruci i gledat nogomet.
moram li uopće objašnjavati zašto ne čitam takve knjige?

osim toga, ne samo da me generaliziranje ne zanima, već zbilja sumnjam da mi takve knjige mogu ponuditi nešto relevantno. zašto muškarci rade A, a ne B, i zašto misle X, a ne Y, zanima me s antropološkog i psihološkog stajališta, a ne da bih si lakše našla, a potom i zadržala, dečka. apsolutno je fascinantno proučavati neku vrstu i doma imam gige i gige knjiga o čovjeku i zapravo su te selfhelp knjige interesantne kao izvor antropološke materije. za kojih 1000 godina neki će znanstvenik naše ili tuđe vrste moći zaključiti da su ljudi bili znatiželjni, očajni, budalasti, poduzetni, a sve držeći u rukama knjigu "Kako shvatiti Vašeg muža".

mene uopće ne zanima kako privući pažnju muškarca. neka on privuče moju. ili će bit obostrano. i zašto bih ja njega morala skužit? ne moram, zahvaljujući fenomenalnim ženama prošlog stoljeća. ne moram se trudit ni malo. ne moram se nadat da će me neki zatucani isfrustrirani kreten skužit u polumračnom kafiću pa me pipkat tamo negdi u kutu i onda slidići dan provjeravat mobitel svako pet minuti da vidim jel se pijana budala otrijeznila i sjetila mi poslat poruku. ako je uopće spremio broj. ne moram se nadat njegovom pozivu koji će dovest do dejta na dnevnom svjetlu kad će on bit razočaran, a ja još i više, ali ću se pravit da nisam jer najbitnije je nać nekog. najbitnije je ne bit sam, pod svaku cijenu. ne moram slušat njegova baljezganja na toj prvoj kavi jer ja ne moram nać muža i rađat djecu. ja ne moram ništa od tog. ja ne živim u svijetu "mad mena" gdje je seksizam prisutan svake sekunde i serija je nekad jedva gledljiva zbog toga i zbilja moraš naći nešto drugo da ti privuče pažnju u tom trenutku jer ćeš u suprotnom iskočit iz vlastite kože.

osim, naravno, ako nisi moja kolegica od koje, kad joj kažem: imam novosti ili idem na piće večeras, svaki put dobijem komentar: imaš dečka? s dečkom? ne mogu se odlučit jel cura strašno romantična, usamljena (ona je solo) pa živi preko drugih, zatucana ili možda lezbijka pa se nada odgovoru kojim ću joj potvrdit da sam i ja. a možda je nekakva prikrivena ironija u pitanju. bolje joj je da nije sarkazam.
ne kažem sad da ljubav nije bitna. naravno da je. i to je nešto najljepše. ali jebemu, pa ne moš mi na svaku moju neš' na račun dečka komentirat! NE MORAM GA IMAT. žena danas srećom, srećom, srećom ne ovisi o muškarcu (ajde, sad i ja generaliziram).

moja šefica je ista ko moja kolegica, a obje su poput prve suside moje babe koja živi u dalmatinskoj zagori. ovog lita, dođemo mi do babe u posjetu i njezina frendica s njom vani ćakula. bio je tamo i moj rođak (bog te pita koji, u zagori smo svi nekakvi rođaci) i sad mater, brat, rođak i ja pričamo jedno, a njih dvi malo dalje nešto drugo. i odjednom čujem babinu frendicu kako govori negdi u zrak, na pola puta između mene i babe:
a malo je niža od moje ivane, al tu su negdi.
moja ivana ti se udala, znaš, kaže sad meni.
dobila je i sina.
lipo, kažen ja i nastavin pričat sa braton.

e sad, ode govorimo o ženi koja ima 80 godina i cili život je živila na selu, di su običaji i način života i danas drugačiji od grada, a kamoli ne onda kad je ona bila mlada. to je žena koja mene nije vidila više od 15 godina, ali zna da sam istih godina ka i njena unuka (i vidi vraga, dijelimo i ime) pa ajde da me informira kako mi imenjakinja napreduje jer ona je ponosna na nju, a ni na kraj joj pameti nije da ja ne želim život njene unuke. moja šefica, a pogotovo moja kolegica, should know better.

ja razumijem da su ljudi različiti i da činjenica da više ne živimo u '50-ima ne znači da ljudi i dalje tako ne razmišljaju. ali onda se s pravom očekivalo da dijeliš njihovo mišljenje jer najčešće i jesi. danas ne možeš biti jednako siguran.

ljudi me nekad tako uzrujaju, ali onda se sjetim da su svi idioti pa me nije briga :D

0 said...:

Objavi komentar