sutra nosim fotić sa sobom.

kad je već snijeg tako uporan, pa da barem bude neke koristi od toga.

jutros sam se probudila spremna da žugajući dočekam dan jer mi je užasno teško smislit odjevnu kombinaciju za posao po ovakvom vremenu. odgađala sam podizanje roleta do zadnjeg trena, nadajući se da možda ipak ne sniježi. kadli ono... bajka.
ne da mi nije snijega preko glave, jer je, ali danas mi uopće ne smeta. štoviše, opušta me i raduje i bilo bi tako lijepo da ne moram do kraja dana učit gluposti.

istovremeno, od početka godine mi strahovito fali more i od same pomisli na sunce i kupanje kojeg neću doživit ove godine dođe mi da zaplačem.

sanjam strance zadnjih dana. strance koje inače i ne podnosim baš, ali u snu od njih primam najljepše nježnosti. budim se zbunjena i mirna. u skladu s vremenskim prilikama.

znate li da gotovo više pa i ne pijem kavu? ne znam zašto.

s prozora osmog kata poslovne zgrade u kojoj radim vide se šareni zidovi susjedne zgrade prekriveni bijelim pokrivačem. u daljini su smeđe i sive kuće, između njih prolazi plavi vlak.

ovo je dan za čaj od naranče.